Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 20. 04. 2017. 12:12
Imati posla s Bogom znači susresti Boga kojega ne možemo drukčije susresti nego kao apsurd, kao besmisao, misao koji prekrižuje i ranjava naš smisao, našu misao.

Veliki krš­ćanski mislilac Tertulijan napisao je o vjeri: "Credibile est quia ineptum est" i "certum est quia impossibile est". Obje rečenice kasnije su u povijesti Crk­ve sažete u poznatoj rečenici: "Credo quia absurdum est." Premda Tertulijan ne koristi taj izraz, on u cijelosti izriče njegovu misao da se vjera treba razumjeti kao mišljenju nezgodna, nepodobna ("ineptum") i nemoguća ("impossibile"). U ovoj epimeteji ukratko bih pokazao zašto vjera mora ostati "apsurdnom" želi li biti i ostati vjera.

Vjera jest vjera u Boga Isusa Krista. To je Bog koji djeluje u povijesti, riječima i djelima. To je Bog koji je sam u svojemu Sinu Isusu Kristu ušao u povijest, objavio se u ljudskom tijelu, u čudesnim riječima i još čudesnijim djelima, predao sebe sama za nas u smrti te u uskrsnuću donio svijetu novo, svoje doba, novi život za nas. Bog Isusa Krista, u kojega mi krš­ćani vjerujemo, nije, dakle, apstraktan Bog nekakvih obično međusobno proturječnih filozofskih teorija, u kojima je on na dovoljno dalekoj distanci, tako da se čovjeka ne tiče, ne smeta mu, ne susreće ga i ne sudara se s njim u njegovoj tjelesnosti, ovosvjetskosti, u njegovoj svakodnevici. Takav Bog ne može ni biti nezgodan, nepodoban, nemoguć, dakle, apsurdan. To je Bog kojega smo ugodili, spodobili, omogućili i osmislili unutar granica svojih spoznaja ili svojih nespoznaja.

A u Isusu Kristu sam Bog dolazi konkretno među nas. A kad Bog dolazi k nama, on dolazi kao Bog, a ne kao čovjek. Njegova je prisutnost odbojna, nezgodna, protiv nas. Bog ništi naše zamisli o njemu, o nama, o svijetu… On nas poput lopova iznenada zaskače iza leđa naših osmišljenja. Stoga je taj "protiv" upisan u samu vjeru. Vjernik može biti samo onaj koji vjeruje protiv sebe, protiv svojega mišljenja, protiv svojega cjelokupnog načina življenja. Vjera nije mirni prijelaz iz jednoga načina življenja u drugi, nekakav salonski obrat mišljenja. Naprotiv, vjera je obraćenje Bogu, prekid sa sobom protiv sebe. Da, obraćenje je vjera, ali ne apstraktno obraćenje! Nego, obraćenje na Crk­vu, na dogmu, na sakramente, dakle, obraćenje koje se utiskuje u tijelo. Tko to nije doživio, taj ne zna što je vjera. Tko tako ne pristupa kršćanstvu, taj ne zna ništa o krš­ćanstvu. Eto zašto vjera mora biti "apsurdna" želi li biti vjera. Imati posla s Bogom znači susresti Boga kojega ne možemo drukčije susresti nego kao apsurd, kao besmisao, misao koji prekrižuje i ranjava naš smisao, našu misao.

Božja prisutnost također je ozbiljna prisutnost. Bog, kad dolazi k nama, on dolazi kao Bog koji nam zapovijeda i koji od nas iziskuje poslušnost. On zapovijeda jer nas time goni da iziđemo iz sebe, da se počnemo brinuti za njega. A poslušnost nije ništa drugo doli dokaz naše brige za Boga. Zato je vjera ozbiljna, ozbiljna kao zapovijed i poslušnost. Ona postaje neozbiljnom tamo gdje mjera odnosa s Bogom postaje moje sviđanje, moja ugoda, gdje sam alergičan na svaku zapovijed i na svaku poslušnost. To je neozbiljna vjera neozbiljnih krš­ćana. I u svojoj ozbiljnosti vjera nam se opet očituje kao "apsurdna", besmislena spram naših sviđanja i ugoda.

Znakovito je da Tertulijan svoje teze o apsurdnosti vjere razvija u djelu De carne Christi. Dakle, vjera je apsurdna upravo pred nemogućom, nezgodnom, protivnom i čudesnom činjenicom "Kristova tijela": Božjega utjelovljenja, Božje smrti i Božjega uskrsnuća u Isusu Kristu. Tertulijan time također želi reći da nakana apsurdnosti vjere nije čovjeka držati na odmaku, gdje će Bog i čovjek ostati trajni stranci jedan drugomu, gdje će se čovjek opet zapravo prestati brinuti za Boga. Ne, Bog apsurdom vjere uvodi čovjeka na božanski način u zajedništvo sa sobom, a to je duhovno-tjelesno zajedništvo, zajedništvo Krista Glave i Crk­ve Tijela, gdje krš­ćanin zajedno s Isusom Kristom može reći Ocu: "Sve moje tvoje je, i tvoje moje" (Iv 17,10).

Pred nama je slavlje Božića, slavlje apsurdnoga otajstva Božjega utjelovljenja u Isusu Kristu. Možda nam ova promišljanja mogu pripomoći da Božje utjelovljenje slavimo kao "credo quia absurdum": puštajući malenomu Bogu da dolazi k nama protiv nas, da dolazi u nas kako bismo mi izišli iz sebe i došli u njega. Tako se u nama rađa Bog, a s njim i ozbiljna, istinska radost Božića. Jer, "caro – cardo salutis", "Kristovo tijelo jest osovina spasenja" (Tertulijan).

Izvor:
Svjetlo riječi