Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 20. 04. 2017. 12:11
Ako smo s Bogom, tada ne "moramo" sve brzinski postići u ovom životu. Naprotiv, usporit ćemo se i odvojiti vrijeme i za Boga i za bližnjega

Autoru ovih redaka posebno je mrska jedna od najpopularnijih i najrasprostranjenijih krilatica modernoga čovjeka koja glasi "nemam vremena". I to ne samo da "nema vremena" nego se moderni čovjek još i hvali time što nema vremena! Postavlja se pitanje zašto je to tako i mora li tako biti. Jedan od mogućih odgovora na to pitanje pružaju nam promišljanja njemačkoga sociologa Hartmuta Rose.

Rosa naziva današnje društvo društvom ubrzanja. Riječ je se o trima ubrzanjima koja se uzajamno uvjetuju: tehničko ubrzanje, ubrzanje društvene promjene i ubrzanje životnoga tempa. Prvo ubrzanje svima je poznato. Tehnika je ubrzala procese transporta, komunikacije i proizvodnje. Ona je potom uvjetovala ubrzanje društvenih promjena. Pod tim se podrazumijeva "stanjivanje sadašnjosti": sadašnjost, kao mjesto iskustva i očekivanja, postaje sve tanja. Sve se tako brzo mijenja da naša sadašnja iskustva možda već sutra neće značiti više ništa. To ubrzanje društvene promjene ubrzava naš životni tempo. Kako iskustva iz dana u dan blijede, potrebno je ubrzati životni tempo kako bismo skupili što više iskustava, tj. doživljaja, ili kako se to veli, da u što kraćem vremenu napravimo što više. Takvo društvo ubrzanja, koje Rosa znakovito naziva "gladnim vremena", ostavlja goleme negativne posljedice na čovjeka, odnosno stvara nekoliko vrsta otuđenja.

Prvo je otuđenje od prostora. Kako neprestance jurimo, prostor gubi na svojemu značenju, ne doživljavamo ga. Zato se može dogoditi da netko godinama živi na nekom prostoru, a da ga uopće nije doživio, i to svim svojim osjetilima, rekli bismo mi teolozi. Drugo je otuđenje od stvari. Danas stvari više ne doživljavamo, neprestance ih konzumiramo, i to ne više "fizički", nego "moralno". Ne mijenjamo ih kad se pokvare nego, kad ih se zasitimo, kad poželimo nešto novo, drugačije. Treće je otuđenje posebno zanimljivo, a odnosi se na vlastite djelatnosti. Naime, moderni čovjek zapada u sljedeći paradoks: slobodno čini ono što je protivno njegovoj slobodnoj volji. A razlog je današnja "retorika moranja". Modernoga čovjeka više nitko ni na što institucionalno ne sili, kao nekoć država ili Crk­va, ali on je tim više pod prisilom društvenih "moranja". Zato on nema vremena i što god čini, kao da ne može bez glagola "morati": moram čitati novine, moram spavati, moram jesti, moram držati dijetu, moram moliti... K tomu, primjećuje naš pisac, toliko veličana autonomija modernoga čovjeka, shvaćena kao samoodređenje, pretvorila se u puko snalaženje na tržištu rada. Danas nikomu ne pada na pamet da samoga sebe određuje nego svatko želi biti što konkurentniji spram drugih, "ostati u utrci". Četvrto je otuđenje otuđenje od vremena. Vrijeme se pretvorilo u puki "doživljaj" nauštrb "iskustva" (W. Benjamin). Dok iskustvo čovjeka iznutra prožima i oblikuje, doživljaji ostaju na površini. Zato je u društvu ubrzanja bitno imati što više doživljaja. Pritom doživljaji moraju biti "kratki", što uzrokuje "kratko" sjećanje. Naposljetku, peto otuđenje jest otuđenje od osobnih odnosa. Čovjek je "prezasićen" tolikim komunikacijama, razgovorima, elektronskim porukama, telefonskim pozivima da više nije sposoban ni s kim ući u odnos.

Rosa uviđa dva temeljna razloga svih navedenih ubrzanja: kapitalistički princip ekstremnoga natjecanja i obećanje vječnosti. Upravo je ovaj drugi razlog vrijedan teološkoga promišljanja. Prema njemačkom sociologu, moderni ljudi više ne vjeruju u vječnost. Preostaje im jedino ovaj život i zato u ovomu životu "moraju" sve na brzinu ostvariti i postići, "moraju" što više doživjeti i napraviti. A čini se da je to također glavni razlog zašto smo čak i mi, vjernici, zapali u retoriku moranja i nemanja vremena: premalo smo s Bogom, a previše sa sobom. Naša retorika moranja i nemanja vremena samo je jedan tankoćutni izričaj naše oholosti i taštine. Ipak, tako ne mora biti! Naime, ako smo s Bogom, tada ne "moramo" sve brzinski postići u ovom životu. Naprotiv, usporit ćemo se i odvojiti vrijeme i za Boga i za bližnjega, jer se Bog u Isusu Kristu usporio za nas i imao vremena i za nas, i za bližnjega. Posebno to dolazi do izražaja u euharistiji, gdje od ubrzanih ljudi gladnih vremena postajemo usporeni ljudi nahranjeni Božjim vremenom. U euharistiji ne "moramo" ništa, jer slavimo i hvalimo Boga. Eto zašto od velikih mislilaca, jednostavnih vjernika i svetaca nikad nećemo čuti stalno jadikovanje "nemam vremena". Oni ne hode po svijetu poput zombija gladnih vremena nego kao oni koji nahranjeni Božjim vremenom donose Božje vrijeme u ovaj svijet. I za kraj: što je sa mnom, imam li ja vremena? Naravno, imam vremena...

Izvor:
Svjetlo riječi