Mobilni telefoni su preplavili svijet i koriste se svugdje i na svim mogućim mjestima. Tako vidimo malu djecu zabavljenu igricama na mobilnom telefonu, odrasle kako obavljaju poslovne transakcije, mlade udubljene u razne vidove komunikacije putem ove naprave. Čak i vozači koriste ovu napravu dok voze, a putnici dok prevaljuju razne razdaljine autobusima ili vlakovima. Uporaba mobitela postala je prihvatljivo ponašanje i nitko više ne osuđuje čudni zvuk koji se prolomi na nekom predavanju ili tijekom nedjeljne mise. Svi samo slegnu ramenima i pomisle – uh, dobro je da sam smanjio ton! Drugi pak, odmah posežu rukom u džep ne želeći sebi priuštiti takvu neugodnost.
Mobiteli su postali i pokazatelj socijalnog statusa te se mladi i djeca, ali i odrasli natječu u vrijednosti i modernosti svoga telefona, koji je već odavno izgubio svoju prvotnu svrhu, javiti se nekomu, prenijeti vijest ili dogovoriti susret. Danas su sve ove aktivnosti sažete u mobilnom telefonu jer se i pri živim susretima ne razgovara nego se gleda u ovaj magični ekran i šalju sličice i poruke, a sve da se ne bi gledalo drugoga u oči i komuniciralo otvoreno. Ipak je ovo originalnije jer se u isto vrijeme komunicira s više osoba. Pitamo li se zašto nam je potrebna takva komunikacija i želimo li mi, doista, u isto vrijeme biti u kontaktu s više ljudi i čemu to? Zar nam uistinu nedostaju ljudi kojima šaljemo stickerse i svoje slike? Ako je to tako, zašto, kad nas pozovu na kavu, nemamo vremena? Toliko se otuđenje događa na svakom koraku da mladi više ne znaju komunicirati riječima nego koriste neke skraćenice jer im se žuri prikopčati na mrežu i poslati najnovije obavijesti o sebi ili drugima. Skoro da vegetiraju u svojim obiteljima i nervozni su ako im netko prekine komunikaciju putem mobitela koja ih posve okupira.
Mladi postali umreženo društvo
Roditelji se samo pogledavaju i progutaju neukusne primjedbe da oni to ne razumiju jer dolaze iz nekog drugog doba, ograničenog i nazadnog. Oni nisu mogli ni sanjati ovakve vidove komunikacije i zato ne razumiju ove današnje generacije. Otud i ona nejasna reklama koju je VIP usmjerio svojim mladim korisnicima, a protiv starijih stanovnika zemlje „beznadnih staromodnih staraca“. Došlo je do pojave brendiranja mladosti i stvaranja novog životnog stila mladih. Ali i opasnog odnosa prema starima i svima onima koji nisu toliko „zagrijani“ za sve modernije i novije pristupe u komunikaciji i uporabu novih programa. Čudna su ova vremena koja više poštuju strojeve i mrtva slova od živih bližnjih koji ne razumiju čemu sva ta zbrka i što je to toliko interesantno na tim malim ekranima koji su, skoro, zamijenili sve druge ekrane.
Mladi opsesivno traže nove modele uređaja kojima će dati svoju osobnu notu kroz probrane maske, aplikacije, ikone, melodije zvona. Što je model telefona bolji, to njegov vlasnik ima bolji status kod svojih vršnjaka. Ne moramo niti spominjati marginaliziranje onih koji nisu upoznati s najnovijim čudesima ovih uređaja. Uspjeh mobilnih uređaja kod mladih zadovoljava njihove potrebe za komuniciranjem ali im i pomaže pri izgradnji vlastitog identiteta. U komuniciranju jednih s drugima mladi kreiraju drugačije vrijednosti i ponašanja, te takve norme i oblike ponašanja prenose na sva mjesta gdje se druže sa svojim vršnjacima. Mladi su postali jedno doista umreženo društvo koje održava stalne i jake veze.
Fokusirani na ekrane mobitela
U školama je korištenje mobitela ograničeno, ali to ne sprječava učenike da i dalje budu aktivni, pritajeni korisnici kojima nastava postaje dosadna i koji jedva čekaju zvuk zvona kako bi se u potpunosti posvetili svojim limenim ljubimcima. Stalna je pojava da ih ništa drugo ne zanima i da su stalno fokusirani na ekrane mobitela. Ono što nastavnik predaje nema za njih nikakve važnosti jer nemaju vremena slušati. Ukoliko bi barem malo usmjerili pažnju možda bi i shvatili zašto su u školi, možda bi ih sadržaj i zainteresirao, ali bljeskovi i zvukovi s napravice mame iz pritajenog kutka ispod klupe i oni jednostavno ne mogu mirovati. Moraju pogledati što se to događa, što im drug iz susjedne klupe javlja, što je cool, što je najnovije u svijetu koji ih okružuje, a koji iskustveno slabo poznaju. Komunicirajući s vršnjacima putem mobitela, oni ostvaruju snažne kontakte i stalno su zauzeti pa ih stručnjaci nazivaju „pasivnim radnicima“ iako ništa ne privređuju, ali stječu dojam da žive intenzivnim tempom.
Svaki dan se nove mogućnosti mobitela reklamiraju, novi programi, novi načini pristupa informacijama i mladi sve brže uranjaju u taj svijet od kojega nemaju osobite koristi. Prsti im pletu mrežu po sitnoj tastaturi takvom brzinom da je to začuđujuće, a istodobno teško pišu i rukopis je jedva čitljiv. Koliko će još vremena proći te se neće znati ni potpisati, a kamoli suosjećati za drugoga, bližnjega kojega će jako dobro upoznati kroz komunikaciju putem mobitela, ali s kojim neće moći razmijeniti dvije suvisle riječi u neposrednom susretu.
