Iako su stoljećima bili bez posebne povezanosti sa svojim matičnim narodom, uspjeli su Hrvati Gradišća očuvati nacionalni identitet i kulturu, ne izbjegavajući integraciju u društvo domaćina. Ugovorom pobjedničkih sila o razgraničenju nakon Prvog svjetskog rata 1919. u Saint-Germain-en-Layeu stvorena je regija Burgenland, u kojoj ostaje živjeti oko 50 000 Hrvata. Zahvaljujući tom Ugovoru, Hrvati dobivaju određenu zaštitu, što im omogućuje nastavu na materinskom jeziku u osnovnim školama. Sustavna borba za očuvanje nacionalnog identiteta nije se odvijala samo u vrijeme pripadnosti Mađarskoj ili kasnije Austriji, nego i za vrijeme nacističke vladavine.
Tek nakon Drugog svjetskog rata otvara se u Gradišću prostor za potpuno slobodan angažman na području hrvatske kulture i jezika. Stjecanjem položaja nacionalne manjine u Austriji 1976., pruža se prilika toj grupi austrijskih građana hrvatskog podrijetla za još jače zauzimanje oko očuvanja nacionalne kulture, tradicije i jezika. Taj se proces pojačava nastankom hrvatske države, koja ih počinje sustavno podupirati. Prema popisu stanovništva iz 2001. u Burgenlandu još uvijek živi oko 20 000 stanovnika hrvatskog podrijetla i to u selima oko gradova Željezno i Gornje Pulje (Eisenstadt i Oberpullendorf), dok ih se u obližnjem Beču prema procjenama hrvatskih udruga nalazi oko 15 000.
Sjećanje ne blijedi
Njihov položaj i život razlikuju se od stotinjak tisuća hrvatskih doseljenika koji su došli u Austriju kao politički ili ekonomski emigranti ili kao prognanici pred Srbima u Bosni i Hercegovini. Ono što razlikuje gradišćanske Hrvate od drugih hrvatskih emigranata jest njihova potpuna integracija u austrijsko društvo, ali ne i potpuna asimilacija, što se nažalost događa s drugom i trećom generacijom hrvatskih migranata 20. stoljeća. Gradišćanski Hrvati, iako dobro integrirani u austrijsko društvo, nikada nisu izgubili svijest o nacionalnoj pripadnosti hrvatskom narodu. Na to ukazuju mnogobrojne osobe gradišćanskih Hrvata s područja kulture, politike i sporta. Iako su neki od njih obavljali značajne javne poslove (kancelar, ministri, intendanti) nikada se nisu odrekli svojih hrvatskih korijena.
Premda je kroz povijest došlo do djelomične asimilacije, nikada nije zaživjela odnarođenost u smislu akulturacije, potpunog odustajanja od hrvatske nacionalne kulture. Dokaz za to jest njegovanje kulture i tradicije predaka, dobro poznavanje materinskog jezika, kao i njegova sustavna uporaba u liturgiji, ne samo u hrvatskim selima nego i u samom Beču. Zasigurno su tome doprinijele nacionalna svijest i duboka povezanost s matičnim narodom, ali i život u kompaktnim cjelinama, koje se ne mogu usporediti s današnjim getima azijskog i afričkog stanovništva. Naime, pored međusobnog razgovora na gradišćanskom hrvatskom, kod Hrvata Gradišća nikada nije postojala odbojnost prema domaćem jeziku, kulturi i vrednotama.
Ujedinjeni u jeziku i vjeri
Ono što je posebno važno za gradišćanske Hrvate jest činjenica da su pored narodnih običaja, kulture i jezika, uspjeli sačuvati i hrvatsko crkveno obilježje katoličanstva. Zato u njihovim većinskim naseljima ne postoje samo hrvatske kulturne zajednice i osnovne škole na hrvatskom jeziku, nego i župne zajednice, u kojima se liturgija redovito slavi na gradišćansko-hrvatskom jeziku, koji je za prosječnog Hrvata dosta razumljiv te se razlikuje od književnog hrvatskog jezika samo po uporabi starih drevnih izraza i akcentu. Upravo to inzistiranje na liturgiji na materinskom jeziku, uspjelo je sačuvati više od sedam generacija Hrvata Gradišća od potpune asimilacije.
Koliko je važno hrvatsko, katoličko podrijetlo za gradišćanske Hrvate biskupije Eisenstadt (Željezno), sa sjedištem u istoimenom gradu, pokazalo se ponajbolje kod ređenja drugog hrvatskog biskupa u toj mladoj biskupiji, mons. Egidija Zivkovica (Ägidius Zsifkovics). Kao uvod u pozdravni govor izmolit će biskup Egidije molitvu na njemačkom i hrvatskom jeziku, ukazujući ponosno na svoje hrvatsko podrijetlo. A koliko je jezik gradišćanskih Hrvata doista razumljiv i dobro očuvan u odnosu na književni hrvatski jezik govore upravo riječi te molitve: Počet ću va ime Božje, Bog mi svagdar pomoć more. S Bogom ću se sve naučit. Zato najbolje ča znam. S Bogom počet svaki dan. Amen.
Nakon uvodnog govora na njemačkom, biskup će se obratiti prisutnima na hrvatskom, mađarskom i romskom, ukazujući na to da, kao pripadnik nacionalne hrvatske manjine, zna cijeniti i druge manjinske zajednice. Svijest o važnosti uporabe hrvatskog jezika u liturgiji za očuvanje nacionalnog identiteta, pokazuje se u kontinuiranoj borbi protiv nametanja njemačkog liturgijskog jezika. Za mnoge Hrvate Gradišća, pa i aktualnog biskupa Živkovića, nestanak liturgije na hrvatskom jeziku ujedno bi bio i početak potpune asimilacije u austrijsko društvo, bez nacionalnih i kulturnih obilježja. Zato se biskup, iako poglavar biskupije u kojoj dominira germansko stanovništvo, zdušno zauzima za očuvanje liturgijskog života na hrvatskom. Nažalost, nedostatak svećenika čini svoje. Ukoliko ne dođe do pastoralne pomoći iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pojačat će se germanizacija, a time i asimilacija što bi vodilo porazu nakon toliko stoljeća herojske borbe za očuvanje nacionalnog identiteta. U tom slučaju, asimilacija bi i kod onog ostatka ostataka vodila gubitku etničke svijesti i potpunom utapanju u društvo domaćina. Nestala bi s geografske karte zajednica koja je svojim ponosom na kulturu i vjeru predaka pokazala da dobra integracija ne znači uvijek i potpunu asimilaciju, što je često slučaj s hrvatskim migrantima 20. i 21. stoljeća.
