Današnji čovjek je u stalnoj trci s vremenom, razapet između osobnih i poslovnih obveza. Ipak, vrijeme je takvo da se osobne obveze moraju podrediti poslovnim. To je uvjet preživljavanja u kapitalističkom društvu. Takav je odnos radnika srozao na broj, na roba, na robota bez duše. Radniku, onda, nije potreban ni obrok, ni odmor, niti bilo što drugo što treba svakom normalnom čovjeku. On „može“ neprestano raditi, pa čak i za vrlo malu plaću, jer se mora prilagoditi.
Problem današnjih radnika je što nemaju gotovo nikakvih prava. Zakonom je, na primjer, zajamčeno pravo na udruživanje radnika u sindikate, ali svjesni smo da je zakon vrlo često samo mrtvo slovo na papiru. U poduzećima koja su u državnom, ili većinskom državnom vlasništvu sindikati postoje i kako-tako funkcioniraju. U privatnim poduzećima radnici su prepušteni na milost i nemilost vlasnika. Živimo u nekom „modernom sustavu feudalizma“. Imaju li radnici mogućnost izbora? Obitelji koje ovise o njima, djeca koju treba spremiti za školu, krediti, mjesečni računi – sve to jedva stižu plaćati. Dobiti otkaz ili ga dati? Taj rizik teško je preuzeti. Stoga se radnici zadovoljavaju onim što imaju nadajući se da će pravna država „profunkcionirati od ponedjeljka“. Nerijetko, glavobolje radnicima stvaraju drugi (ne)radnici. To su oni svima poznati kao dvoličnjaci, licemjeri, ulizice. Oni koje Isus naziva zajedničkim imenom „carinici“. Oni će prodati svoje kolege, suradnike za bolji položaj i nekoliko maraka više na računu. Pred „gazdom“ se predstavljaju kao odani radnici, veliki stručnjaci, nezamjenjivi. Svoj posao predstavljaju kao mukotrpan, dok njihove obveze najčešće izvršavaju podređeni, a na određeni položaj vrlo često dolaze „preko veze“, jer su nečiji stričevići, kumovi, susjedi. No, i sami radnici snose dio odgovornosti za ovakvo stanje. U bivšoj državi, Jugoslaviji, sustav je bio socijalistički. Gotovo da nije bilo nezaposlenih. Događalo se da na jednom radnom mjestu radi po pet ljudi i svi primaju plaću, a zapravo nitko i nema što raditi. Ljudi su navikli na takvo stanje, pa i danas u kapitalističkom sustavu pojedini očekuju plaću za nerad. Takvima je moto: „ne može me tako malo platiti koliko ja malo mogu raditi“. Zbog takvih ispaštaju i pošteni radnici. S druge strane, vlasnici kapitala postali su nezasitni, pohlepni. Žele za jednu godinu zaraditi bogatstvo. Prave se nerealni planovi. To se, naravno, mora namaknuti s leđa radnika. Stoga se izmišljaju razni načini da se ostvari dobit i ušutkaju radnici. Tako pojedine „gazde“ u travnju, svibnju i lipnju plaće umanje za po sto KM, a onda u srpnju isplate tih tristo uzetih KM na ime regresa. Vuk sit i ovce na broju!
A što je s pravom radnika na odmor? Velika polemika se razvila oko neradne nedjelje koja je uvedena u Hrvatskoj. Kome to smeta? Jedino vlasnicima trgovačkih centara. Prigovaralo se da je neradna nedjelja uvedena pod pritiskom Katoličke crkve. Moguće je da je Crkva imala nekog utjecaja u donošenju te odluke. No, to i nije bitno. Radnici su napokon dobili zakonom zagarantirani odmor. A hoće li sada više ići na misu? Pa oni koji su išli ranije ići će i sada, a oni koji ne žele, neće ići, pa i da imaju dva dana slobodna. To je osobna odluka svakog pojedinca.
Ljeto je i vrijeme godišnjih odmora je počelo. Oni koji imaju novaca otići će na more, a oni koji nemaju to će vrijeme iskoristiti da se odmore kod kuće ili da završe druge obveze. Što je s onima koji nemaju odmora ili ga nemaju dovoljno? Što se godišnjeg odmora tiče, radnici i sada imaju pravo na njega. Nakon pola godine rada, svaki radnik stječe pravo na godišnji odmor. Koliko se ovaj zakon provodi i poštuje, već je neko drugo pitanje. Mnogi rade i po petnaest dana bez odmora, a zatim dobiju jedan dan i opet sve ispočetka. Treba li radnicima uskratiti i godišnji odmor? Odmaraju li se poslodavci? To bi se trebao zapitati svaki poslodavac, a oni koji se izjašnjavaju i osjećaju kršćanima trebali bi razmisliti o tome da je i sam Bog sedmi dan počinuo. Dakle, i On se „odmarao“.
