Jedna od mnogih sjajnih stvari kojima nas je inspirirao papa Ivan Pavao II. dogodila se pri samom kraju njegova života kada je bio toliko teško bolestan da je jedva govorio i uopće se nije mogao kretati bez pomoći drugih ljudi. Bez obzira na teško zdravstveno stanje nije podnio ostavku na svoju službu, premda su se mogli čuti čak i mnogi katolički glasovi da bi to trebao učiniti. Takvim je stavom posvjedočio evanđeosku istinu kako lice čovjeka nije samo ono koje je zdravo, sretno i lijepo nego je ono čovjekovo lice i kad je bolesno, napaćeno i umorno. Pokazao je da se takvoga lica i takvoga čovjeka ne trebamo stidjeti niti ga skrivati jer patnja nije naličje, nego jedno od lica ovozemaljskoga života. I onda kada je život do vrha ispunjen patnjom, nije milosrđe ubiti ga nego mu bolest i patnju ljudskom blizinom i ljubavlju ublažavati i osmišljavati. A to je jedino moguće s vjerom u Boga. Zato ona društva i kulture bez vjere u Boga, a time i bez vjere u svetost cjelovitoga života, ne mogu niti shvatiti zašto bolest i patnju ne treba pod svaku cijenu terminirati nego je strpljivo i (su)patnički podnositi. Nije hrabrost tada umrijeti, hrabrost je živjeti.
Razumljivo je da je jedno govoriti o bolesti i patnji, a drugo nositi njezinu gorčinu u svom i/ili tijelu sebi bliskih ljudi. Upravo se zbog toga čovjek mora što prije suočiti s gorkom istinom kako se može dogoditi da jednom zbog bolesti potpuno ovisi o svojim bližnjima. Nemoguće je to breme nositi vlastitim snagama. Samo ga Božja milost i snaga mogu ojačati da s ljubavlju i milosrđem nosi i podnosi bilo svoju, bilo tuđu nemoć. U takvom svjetlu nijedan teško bolestan čovjek nije lišen svetosti života, i kao takav nije niti beskoristan, a još je manje teret sebi i društvu da bi, ne samo legalno nego čak i „milosrdno”, bio ubijen. Nismo mi gospodari ni svoga ni tuđega života. On je Božji dar i tako se prema njemu treba odnositi.
Pa koja je onda uloga eutanazije? „Sada se može odgovoriti na temeljno pitanje je li eutanazija liberalni pokret za ljudsku slobodu i pravo izbora ili je ona agresivni nagon da se zatru slabi, stari i drukčiji? Ona je oboje”, ističe Richard Fenigsen, nizozemski kardiolog. Zato bih ovo kratko razmišljanje završio riječima koje bi svaki čovjek, čak i kad nije na smrt bolestan, volio čuti: „Važan/na si jer postojiš. Važan/na si do zadnjeg trenutka tvoga života, i mi ćemo učiniti sve što možemo ne samo da ti pomognemo da mirno umreš, već i da živiš dok se to ne dogodi.” (Cicely Saunders, utemeljiteljica pokreta palijativne skrbi). Tako to čine ljudi.
