Sigurna sam da nema obitelji u kojoj ne postoji neka svađa, „zauvijek“. Braća i sestre, roditelji, prijatelji, odrasli ljudi, prijete, okreću glavu, „ne govore“. Zauvijek… Teška je to riječ.
Znam, teški su i razlozi, povodi koji ih sunovrate u takvu situaciju. On će meni…, ja ću njemu pokazati…, neće on mene tako vrijeđati…, nisam ja glup da ne znam…, kako je mogao povjerovati da bih ja…
Mada je ponekad dovoljna i samo gruba, loše odmjerena misao da pokrene lavinu optužbi i uvreda, povod je najčešće gruba, trpka nepravda koju nanesemo svome, dragome, bližnjemu, Čovjeku, zbog, u konačnici života, kao prah sitnih interesa. Na kraju se još i grčevito opravdavamo pred sobom i drugima, dok i sami ne povjerujemo u tako dorađenu „istinu“. Međa, zemlja, dioba, dogovor, obećanje, uvijek samo dio nečega. Ponekad samo nešto što je netko rekao, samo krivo prenio. Nešto što se očekivalo da netko napravi, što je trebao, podrazumijevalo se, bilo bi ljudski, a nije… Nakon ljutnje, suza i prolivene žuči, gdje god se izvor nalazio, ušće je uvijek – muk. Veliki, teški, ponekad i doživotni, muk…
Vrijeme zaobli oštricu sjećanja, a buktinja osjećaja postane tek treperav žar na zgarištu vremena. Sve rjeđe ti zaiskri, sve teže se prisjetiš početka svega…
Na drugoj strani, zaboli čovjeka, u duši. Stoga, kad već nije kako treba, ne mora nikako… I „prekrižiš“, zauvijek. I zaboraviš, prividno … U početku ti se čini da si apsolutno u pravu. Povrijeđen, ali ponosan. Mir. Ne sumnjaš niti mrvicu u ispravnost svog stava. Dati nekome priliku za objašnjenje i ispriku nakon svega? Ne pada ti na pamet!
Vrijeme zaobli oštricu sjećanja, a buktinja osjećaja postane tek treperav žar na zgarištu vremena. Sve rjeđe ti zaiskri, sve teže se prisjetiš početka svega…
U prikrajak svijesti, dok preslaguješ svoj dotadašnji život, uvuče se nemir, nesretni crv sumnje u ispravnost odluke, nagriza… Taj crv, taj otrov nemira, bahato se širi, toliko da se sve češće spotičeš na kvrge sumnje… Ti, koji si „na pravdi Boga“, ti, koji si povrijeđen!
Cijela apsurdna situacija, sada već potpuno zapetljana i naoko naopaka, podsjeća na istinitu anegdotu u kojoj je stariji čovjek tužio svoju susjedu zbog osporavanja prava na nužni prolaz. Točnije, zbog svega onoga što je pri tom rečeno, grubo bačeno u lice. Postupak se razvukao i razvodnio i bit svega se pomalo pogubila. Odvjetnik koji je zastupao suprotnu stranu, vjerojatno zamoren, po njemu, banalnošću postupka, ali i zainteresiran za neki drugi spor koji će brže i više naplatiti, da bi rješavanje ovoga postigao eventualnom nagodbom, upita tužitelja što on zapravo predbacuje tuženoj. Ona je meni tada povrijedila čast! – odgovori čovjek. Na to će odvjetnik – Ma pusti to, što će tebi čast!? Ti si stariji čovjek valja umirati…
Teško i nespretno rečeno, ali bit je ista. Valja svoditi račune, a teret je na leđima…
Poželi čovjek nastaviti dalje neopterećen, nezatrovan… Ako ne ide, svatko svojim putem, ali bez „loše krvi“, bez tuge…
Sjećam se, kad sam bila dijete, nikad nisam mogla biti dugo ljuta, dugo u svađi s prijateljima, pa niti u situaciji kad sam ja bila ta koja je povrijeđena. Boljela me samoća i nastali sukob, hladnoća odnosa. Pokušavala sam, trpjela, na kraju bih trčala kao da mi se o životu radi, tražila istog prijatelja i pričala nepovezano i brzo o tome kako sve skupa uopće nije bitno, zaboravit ćemo sve, „mir, mir, mir…“ i nastavila se igrati dok ne padne mrak…
Odrasli teško „otrče“ onome s kim su u svađi. Još manje znaju, nakon podosta proteklog vremena i vjerojatno isto toliko grubih i dvosmislenih riječi nepovratno izrečenih, kako pristupiti, što uopće reći? Kako prvi pružiti ruku? Čak i kad si sam povrijeđena, pravedna strana, mada takvih u svađama i nesporazumima rijetko ima, jer potrebno je dvoje, dvije, dvojica… Zbog ponosa su ljudi u stanju zauvijek izgubiti priliku da nešto poprave. Vrlo je teško pronaći mjesto gdje ponos prelazi u tvrdoglavost, smisao u besmislenost.
Zato ove godine odabirem za svoju žrtvu za korizmu, kako bih barem naslutila obris Njegove, ono najteže. Odabirem najviše što mogu dati – oprostiti svima koji su me povrijedili. Na ljutnju odgovoriti oprostom. Ja ljutnju nositi ne mogu. I ne želim. I nije me briga što tko o tome mislio. Ja im opraštam.
Pri tom, baš kao što se sveti Franjo milošću Božjom i u slavu Gospe od Anđela, izborio za Porcijunkulski oprost, želeći milost oprosta podijeliti sa svima, ja ću prva pružiti ruku vjerujući da će razumjeti.
Hoće jednom, sigurna sam. I upravo zato pozivam i tebe da kreneš, da oprostiš. Otvorene ruke najbrže razoružavaju. I najbolje grle. Pa čak i ako je jednostrano. Privremeno.
E da, kako izmjeriti, kako odrediti, gdje ponos prelazi u tvrdoglavost? Po srcu, samo po srcu. Ovaj put neka sva druga mjerila i oznake, novčane, kvadratne, verbalne i prije svega načelne, za promjenu, ostanu po strani. I umuknu.
