Velika većina političara kod nas o kulturi razmišlja kao o nužnom zlu, stavki kojom se zgodno pohvaliti, ali koja košta, a ne donosi zaradu. To se najbolje vidi po proračunskim izdvajanjima za kulturne projekte, poziciji kulture u političkim programima, odnosu prema baštini i razumijevanju kulture uopće. Nešto mudriji političari na Zapadu već su davno shvatili moć kulture, a danas ju pretvaraju u unosan izvor prihoda i pozicioniraju među konkurentnije industrije u Europi. Sjedinjene Američke Države još su prije Drugog svjetskog rata započele tiho pokoravanje svijeta, posebice onih dijelova koje nisu imali vojno i ekonomski pod kontrolom, upravo kulturom. Tako ćete danas teško pronaći državu, u kojoj čak i djeca ne znaju sve o kaubojima i indijancima, u kojoj ne obožavaju američke filmove i glazbu ili gdje se kroz prizmu američkog načina života ne doživljava čak i Božić. A potrošači i obožavatelji američkih kulturnih sadržaja vrlo brzo postaju i kupci Coca-Cole, jeans hlača, Barby lutaka, Apple-ovih pametnih telefona, a na kraju i američkih vrijednosti.
Vatikan i Lihtenštajn
Svjestan tog utjecaja koji desetljećima tiho, poput proljetne kiše, preplavljuje kontinente, američki znanstvenik Joseph Nye lansirao je teoriju o mekoj moći u međunarodnim odnosima. On je predvidio kako će 21. stoljeće pripasti, ne onim državama koje imaju veliki teritorij, moćnu vojnu silu ili snažnu industriju (kako je to bilo proteklih stoljeća), već onima koje imaju karizmu i šarm, odnosno onima koje “mekom moći” mogu utjecati na druge da čine ono što je u njihovom interesu. Država može postići rezultate koje želi u svjetskoj politici zato što je druge države žele slijediti, diviti se njezinim vrijednostima, oponašati njezin primjer, težiti njezinoj razini napretka i otvorenosti. A to se ne postiže silom… Kako piše Nye, meka moć predstavlja sposobnost zavođenja i privlačenja, a privlačenje često vodi do oponašanja. Ako država uspije svoju moć učiniti legitimnom u očima drugih, njezine želje naići će na manji otpor.
Ta meka moć u Bosni i Hercegovini skrivena je po našim muzejima, galerijama, franjevačkim samostanima, arhivima, institucijama, starim ruševinama… Ali i našim domovima, sjećanjima, tradiciji, pričama i legendama. Hoćemo li ju pretvoriti u stvarnu moć i pokretačku snagu ovisi isključivo o nama samima
Iako je relativno malo država u svijetu koje se mogu natjecati na temelju “tvrde moći”, ipak je teško pronaći državu koja nije bogata barem u nekom obliku nematerijalne imovine, jer gotovo svaka država na Zemlji posjeduje širok raspon kulturnog, povijesnog, zemljopisnog, ljudskog i intelektualnog kapitala ali možda nije imala dovoljno uvjeta, sposobnosti, motivacije ili sreće da ih pretvori u ekonomsko bogatstvo. U svijetu postoje mnogobrojne male države (uključujući i Hrvatsku, i Bosnu i Hercegovinu), koje se ne mogu natjecati na temelju tvrde moći ali njihovo pravo bogatstvo leži u drugim područjima: u njihovoj kulturi, povijesnom nasljeđu, prirodnim ljepotama, šarmu i načinu života, kulturi i baštini, mudrosti i svjetonazoru ljudi… Ni Vatikan nema opipljive moći ali ima duhovnu moć i moralnu karizmu, a time i utjecaj gotovo na cijeli svijet. Treba li spomenuti mali Lihtenštajn, koji dobrim dijelom kreira politiku Europske unije. Dobar primjer je i mali Tibet, koji je zahvaljujući svojoj karizmi i karizmi Dalaj Lame desetke hollywoodskih zvijezda učinio najboljim promotorom njihovih prava, i to bez ikakvih honorara, te privukao simpatije dobrog dijela svijeta.
Duša naroda i države
Kultura, koju Vijeće Europe definira kao “ono pojedinačno i kolektivno dobro na čijim se tekovinama u prošlosti utemeljuje identitet nacije i njezinih različitih dijelova, a na stvaralačkim izvorima u sadašnjosti grade mostovi prema budućnosti”, ima posebnu snagu u kreiranju meke moći. Kulturi uspijeva ono što ne uspijeva politici, pa čak ni ekonomiji. Kultura je, tvrdi britanski teoretičar Simon Anholt, elokventniji komunikator nacionalnog identiteta i imidža nego su to komercijalni brendovi i proizvodi, jer – kako kaže – moguće je “izviždati” neki komercijalni brend države, ali ne i njezinu kulturu. S druge strane, čak ni proizvodi nemaju snage bez potpore kulture. Bi li Francuska i Italija uspijevale na tržištu biti tako konkurentne sa svojim proizvodima, bez obzira radi li se o modi ili gastronomiji, bez šarma koji im daje bogata kultura!? Naime, kultura nadopunjuje čak i komercijalne brendove, kaže taj teoretičar, daje im ljudsko lice i pomaže državi da donekle neutralizira čisti interes, odnosno pragmatičnu borbu na međunarodnom tržištu, koja može djelovati odbojno na ljude i utjecati na globalnu percepciju države. Zbog te snage kultura, nažalost, često postaje i igračka u rukama moćnika, te alibi za druge interese, a kroz povijest smo vidjeli i mnogobrojne primjere manipulacije kulturnim sadržajima. No, to ipak nije umanjilo njezinu snagu jer je svima jasno da je kultura duša naroda i države. I zato ona država i onaj narod, koji ne razumiju te trendove, koji ne poštuju, ne štite i ne promiču vlastitu kulturu, osuđeni su na neuspjeh. Ta meka moć u Bosni i Hercegovini skrivena je po našim muzejima, galerijama, franjevačkim samostanima, arhivima, institucijama, starim ruševinama… Ali i našim domovima, sjećanjima, tradiciji, pričama i legendama. Hoćemo li ju pretvoriti u stvarnu moć i pokretačku snagu ovisi isključivo o nama samima.
