„Zar nam nisu ponajprije potrebne živuće ikone, svjedoci povjerenja koje dolazi iz vjere, kako bismo odbili obeshrabrenost i zahvatiti novu nadu?“ Tkogod želi upoznati i razumjeti bratsku zajednicu u francuskom selu Taizé pronaći će odgovor u ovomu citatu pokojnoga utemeljitelja brata Rogera. Ista rečenica pomaže i u razumijevanju specifičnih pjesama iz Taizéa. Do danas su one jedinstven predmet udivljenja – raširene su na svim kontinentima, prevedeni na više od 50 jezika.
Pustolovina zajedničkoga bratskog suživota započeo je nakon rata između katolika, evangelika i anglikanaca. Očitovalo se ponajprije u bogoštovnim slavljima, u jednoj liturgiji pjesme. Skladatelj ovih pjesama bio je isusovac Joseph Gelineau (1920. – 2008.). On je za braću iz Taizéa pisao psalme i antifone na francuskom jeziku, a prva zbirka takvih pjesama izašla je 1954. godine. Zbog mnoštva posla, Gelineau je upomoć zazvao neke svoje kolege. Među njima je bio i orguljaš katedrale u Auxerreu Jacques Berhier (1923. – 1994.). Drugo izdanje pjesama iz 1955. sadržavalo je također 51 višeglasnu pjesmu njegova kolege Berthiera. Novi napjevi oduševili su braću te su ih odmah prihvatili.
Stoga je Berhier zaprimio upit za daljnju suradnju od braće iz Taizéa. U međuvremenu bio je odselio u Pariz gdje je svirao u crkvi sv. Ignacija u srcu francuske prijestolnice. Od 60-ih godina Taizé je postao mjesto koje je privlačilo ljude zbog svoje duhovnosti. Prvi vrhunac to je selo doživjelo za Uskrs 1974. godine na susretu nazvanomu „Sabor mladeži“, na kojemu se okupilo oko 15.000 mladih. Pokazalo se da su neke od Taizé pjesama bile teške za izvođenje pa je trebalo riješiti problem. Tada je brat Robert Giscard zapjevao pretorijanski kanon Cantate Domino. I svi su zajedno mogli pjevati. Kako svjedoči Berthier, iste večeri nazvao ga je brat Robert i rekao da odmah početi skladati kanone – a ideje za neke od njih dolazile su preko telefonskih razgovora s njim. I tako je narednih godina nastao specifični žanr Taizé napjeva, čiji je pralik bio kanon.
Od kanona je Berthier stvorio novu glazbenu formu: kratke fraze koje su zbog zvučnosti uvijek bile na latinskom jeziku, u osam taktova. Rečenice su se uvijek iznova ponavljale te je bilo omogućeno solistima i glazbenicima da ih interpretiraju naizmjence i s novim melodijama. Ova temeljna forma sve se više izgrađivala. Danas se te pjesme pjevaju na različitim jezicima, kao sredstvo produbljivanja pomirenja među narodima.
I danas se radi na usavršavanju tekstova. U zadnjih 20 godina više je braće stvorilo nove napjeve: kraće molitve, korale, kanone, litanije. Svi su oni obilježeni jednostavnošću, ali ipak visokom kvalitetom, bez primjese jazza ili pop pjesama. Daju se ponavljati u brojnim kombinacijama. Ostao je izvorni cilj: moliti pjesmom. Do danas je repertoar Taizé napjeva porastao na 150 pjesama, od kojih se neki rado pjevaju i na misama na hrvatskom jeziku, u župnim zajednicama.
„Zar nam nisu ponajprije potrebne živuće ikone, svjedoci povjerenja koje dolazi iz vjere, kako bismo odbili obeshrabrenost i zahvatiti novu nadu?“ Tkogod želi upoznati i razumjeti bratsku zajednicu u francuskom selu Taizé pronaći će odgovor u ovomu citatu pokojnoga utemeljitelja brata Rogera. Ista rečenica pomaže i u razumijevanju specifičnih pjesama iz Taizéa. Do danas su one jedinstven predmet udivljenja – raširene su na svim kontinentima, prevedeni na više od 50 jezika.
Pustolovina zajedničkoga bratskog suživota započeo je nakon rata između katolika, evangelika i anglikanaca. Očitovalo se ponajprije u bogoštovnim slavljima, u jednoj liturgiji pjesme. Skladatelj ovih pjesama bio je isusovac Joseph Gelineau (1920. – 2008.). On je za braću iz Taizéa pisao psalme i antifone na francuskom jeziku, a prva zbirka takvih pjesama izašla je 1954. godine. Zbog mnoštva posla, Gelineau je upomoć zazvao neke svoje kolege. Među njima je bio i orguljaš katedrale u Auxerreu Jacques Berhier (1923. – 1994.). Drugo izdanje pjesama iz 1955. sadržavalo je također 51 višeglasnu pjesmu njegova kolege Berthiera. Novi napjevi oduševili su braću te su ih odmah prihvatili.
Stoga je Berhier zaprimio upit za daljnju suradnju od braće iz Taizéa. U međuvremenu bio je odselio u Pariz gdje je svirao u crkvi sv. Ignacija u srcu francuske prijestolnice. Od 60-ih godina Taizé je postao mjesto koje je privlačilo ljude zbog svoje duhovnosti. Prvi vrhunac to je selo doživjelo za Uskrs 1974. godine na susretu nazvanomu „Sabor mladeži“, na kojemu se okupilo oko 15.000 mladih. Pokazalo se da su neke od Taizé pjesama bile teške za izvođenje pa je trebalo riješiti problem. Tada je brat Robert Giscard zapjevao pretorijanski kanon Cantate Domino. I svi su zajedno mogli pjevati. Kako svjedoči Berthier, iste večeri nazvao ga je brat Robert i rekao da odmah početi skladati kanone – a ideje za neke od njih dolazile su preko telefonskih razgovora s njim. I tako je narednih godina nastao specifični žanr Taizé napjeva, čiji je pralik bio kanon.
Od kanona je Berthier stvorio novu glazbenu formu: kratke fraze koje su zbog zvučnosti uvijek bile na latinskom jeziku, u osam taktova. Rečenice su se uvijek iznova ponavljale te je bilo omogućeno solistima i glazbenicima da ih interpretiraju naizmjence i s novim melodijama. Ova temeljna forma sve se više izgrađivala. Danas se te pjesme pjevaju na različitim jezicima, kao sredstvo produbljivanja pomirenja među narodima.
I danas se radi na usavršavanju tekstova. U zadnjih 20 godina više je braće stvorilo nove napjeve: kraće molitve, korale, kanone, litanije. Svi su oni obilježeni jednostavnošću, ali ipak visokom kvalitetom, bez primjese jazza ili pop pjesama. Daju se ponavljati u brojnim kombinacijama. Ostao je izvorni cilj: moliti pjesmom. Do danas je repertoar Taizé napjeva porastao na 150 pjesama, od kojih se neki rado pjevaju i na misama na hrvatskom jeziku, u župnim zajednicama.