Početna stranica » Mladi u Bibliji

Mladi u Bibliji

205 pregleda

U Svetom pismu može se naći veći broj likova koji su nam predstavljeni kao mladi ljudi i kojima se Bog poslužio dok su još bili mladi. Ovdje ćemo najprije izdvojiti tri biblijska lika – Josipa, Davida i Timoteja, a onda ćemo pogledati nekoliko novozavjetnih tekstova.

Josip Egipatski

Već u prvoj knjizi Svetoga pisma, u Knjizi Postanka, nalazimo lik Josipov. Riječ je o jednom od dvanaestorice sinova Jakovljevih, koji će biti jedan od praotaca Izraela i kojega pobliže upoznajemo kad je „kao mladić, u dobi od sedamnaest godina” čuvao stada sa svojom braćom (Post 37,2). Već tada isticao se među svojom starijom braćom naročitim darovima, što braća nisu baš najbolje prihvaćala, pa su ga i prodala u Egipat (Post 37,5-36). Nakon više godina, kada je njegovu domovinu zadesila velika glad, braća su došla u Egipat kako bi ondje nabavila hrane te su se našla pred Josipom, a da ga nisu prepoznala. Josip je u međuvremenu u Egiptu postao utjecajan, jer je Gospodin bio s njime (Post 39,2.5.21.23; 41,16.38-39). Ovaj uzvišeni položaj u Egiptu omogućio je Josipu, kojega su braća u mladosti prodala, da sada svojoj braći na mržnju uzvrati ljubavlju i praštanjem. Stoga im Josip i kaže: „Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u životu… Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; on me postavio faraonu za oca, gospodara nad svim njegovim domom i vladaocem nad svom zemljom egipatskom” (Post 45,5.8). Kad Jakov na kraju blagoslivlje svoje sinove, Josipu daje poseban blagoslov te u njemu vidi jakost koja je omogućena „rukom Jakog Jakovljeva, imenom Pastira, Stijene Izraela, Bogom, Ocem tvojim, koji ti pomaže, Svesilnim koji te blagoslivlje blagoslovom ozgo sa nebesa, blagoslovom ozdo iz dubina, blagoslovom iz svih prsa, iz svih utroba! Blagoslovom klasja i cvjetova, blagoslovom drevnih brda, želja vječnih brežuljaka” (Post 49,24-26). Razmišljamo li nad ovom pripoviješću o Josipu, jasna je poruka: koliko god čovjek bio mlad i koliko god njegove životne okolnosti bile teške, uvijek ima mogućnost da se istakne ljubavlju i praštanjem, uvijek ima mogućnost da na zlo odgovori dobrim. U tom slučaju može biti siguran da je Bog s njime, da je Bog na njegovoj strani i da će u Bogu moći naći jakost, blagoslov i radost.

David

Drugi značajan mladenački lik kojega pred nas postavlja Sveto pismo jest David. Poznata je pripovijest o proroku Samuelu koji je primio Božji naputak da u domu Jišajevu potraži onoga kojega je imao pomazati za kralja u Izraelu. Samuel je najprije htio pomazati najstarijega Jišajeva sina, Eliaba, no Bog mu je odgovorio: „Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu” (1 Sam 16,7). Tako su pred Samuelom prošli svi sinovi Jišajevi, dok nije pozvan najmlađi, David. Za njega sveti pisac kaže: „Bio je to rumen momak, lijepih očiju i krasna stasa” (1 Sam 16,12). Za njega je Bog Samuelu rekao: „Ustani, pomaži ga: taj je!” (1 Sam 16,13). Jasno je iz ovoga da Božje izabranje ne ovisi o godinama, o sposobnostima, o izvanjskom izgledu. Još je to jasnije ako se ima u vidu da je prethodno za kralja bio pomazan Šaul za kojega je rečeno da je bio „mlad i lijep” te da „među sinovima Izraelovim nije bilo ljepšega čovjeka do njega: za glavu bijaše viši od svega naroda” (1 Sam 9,2). Pa ipak, Šaul je zbog svojih grijeha odbačen, a David će postati uzoran kralj kojemu će biti naviješteno da će iz njegova potomstva doći Pomazanik – Mesija, to jest Krist. Svakom mladiću ili djevojci ovaj tekst može reći da Božje izabranje ne ovisi o njima, nego samo o Bogu, ali što će s tim izabranjem poslije biti, ovisi o svakome osobno. Šaul je svoje izabranje prokockao, a David se i nakon grijeha znao vratiti.

Timotej

Stoga i sveti Pavao potiče mladoga Timoteja: „Mladenačkih se strastvenosti kloni! Teži za pravednošću, vjerom, ljubavlju, mirom sa svima koji iz čista srca prizivlju Gospodina” (2 Tim 2,24). U nastavku još dodaje: „Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu” (2 Tim 3,14-15). Poziv je to svakome, a osobito mladima, da neprestano obnavljaju svoju vjeru u Gospodina Isusa Krista, da ga još više upoznaju čitajući Sveto pismo, da rastu u nauku koji su primili kroz vjeronauk, kako im vjera ne bi ostala na razini djece, nego da zajedno s njima raste. Samo tako moći će odgovoriti na velike izazove koje Gospodin neprestano pred nas stavlja.

Samo tako moći će svatko, poput Pavla u predvečerje njegova života, reći: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak” (2 Tim 4,6-8).

Osobno prepoznavanje Isusa

Osvrnimo se sada na tekst koji nalazimo u Evanđelju po Mateju. Za onoga koji Isusa pita kako baštiniti život vječni (Mt 19,16), ovdje je jasno rečeno da je bio mladić (19,20). Pripovijest je poznata: Isus najprije podsjeća na vršenje zapovijedi koje je mladić čuvao, pa mu Gospodin nudi da bude savršen: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom” (19,21-22). Riječ „savršen” sadrži u sebi i značenje „svršen”, „dovršen”, „upotpunjen”, mogli bismo reći „kompletiran”. Mladić će biti potpuna, kompletna osoba tek kad se oslobodi od svih svojih navezanosti, tek kad bude spreman osloboditi se svega što ga sputava, pa čak i nezdravih međuljudskih odnosa, lošega društva, da tako slobodan od svega može krenuti za Kristom.

Svi koji rade s mladima, od roditelja, preko njihovih učitelja, vjeroučitelja i drugih, moraju biti svjesni da kršćanska vjera nije u prvom redu niz naučenih istina. Kršćanska vjera nije na prvom mjestu niz dogmi koje valja znati. To jest potrebno, no još je važnije hoditi za Kristom, krenuti za njim, odvažiti se na avanturu nasljedovanja njegovih stopa. Tek to daje smisao dogmi, nauku, ispovijesti vjere. Potrebno je najprije osobno upoznati Gospodina, biti s njime, putovati s njime.

Kad u Ivanovu evanđelju Isus poziva svoje prve učenike, oni ga pitaju: „Učitelju, gdje stanuješ?”, a on im odgovara: „Dođite i vidjet ćete.” U nastavku evanđelist izvješćuje: „Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan” (Iv 1,35-39). Na sličan način u Markovu evanđelju, kad Isus izabire dvanaestoricu učenika, evanđelist kaže: „I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati” (Mk 3,14). Obojica evanđelista naglašavaju boravak Isusovih učenika uz Učitelja. Bili su uz njega. U to je doba biti učenik značilo živjeti uz svoga učitelja. Nije to značilo samo učiti ono što on riječima naučava, nego pratiti svaku njegovu gestu, svaki postupak, svaki čin. Značilo je to gledati kako jede, kako se sprema na spavanje, što prvo učini kad ustane, kako promatra ljude, kako se prema njima ophodi, kako moli, kako žaluje i kako se raduje.

Da bi Isus bio zanimljiv mladima, moramo ga osloboditi od suhoparna nauka i omogućiti mu da bude s njima i da oni borave uz njega, da ga promatraju, da ga slijede, da hodaju uza nj, da ga prihvate kao prijatelja. To oni ponekad ne mogu sami postići nego im je potrebna naša pomoć. Tada je potrebna strpljivost i razumijevanje. Da bih mogao nekoga privesti Gospodinu, moram se najprije toj osobi i sam približiti, razumjeti je u njezinim teškoćama i neshvaćanjima, razumjeti uzroke odbijanja vjere i Crkve, pa se tek onda upustiti u djelo vraćanja, obraćanja. To pak ne smije početi riječima, nego djelima. Dođi i vidi! To treba biti poziv!