Samo je po sebi razumljivo da se vatikanski komentari, osobito papini, siju kroz najsitnija rešeta, pa su zbog toga i pozvani pažljivo birati riječi i biti strpljivi kada su u pitanju ovakvi fenomeni bilo gdje u svijetu.
Zato bih se prisjetio jednoga ne tako davnoga komentara pape Franje o međugorskom fenomenu – ne da sudimo nego da učimo. Njegove su riječi prenijeli gotovo svi mediji, a evo kako je to prenijela jedna dnevna bosanskohercegovačka tiskovina: „Ne Bogorodicu na čelu poštanske službe, koja svaki dan šalje novo pismo govoreći: ‘Djeco moja, radite ovo, a dan kasnije ono.’ Ne, ne takvu. Prava Bogorodica je ona koja rađa Isusa u našem srcu, koja je Majka. Moda Bogorodice superzvijezde, koja stavlja sebe u centar kao junakinju, nije katolička, rekao je Papa govoreći o fenomenu Međugorja.” Ne sporim papi pravo da se o nečemu izjasni na način koji on smatra prikladnim i slikovitim, ali sam bio iznenađen metaforom koja je poprilično zbunjujuća uzimajući u obzir i druga otvorena pitanja u Crkvi.
Zbunjujuća metafora
Naime, na upit o homoseksualnim osobama, a to je puno jasnija stvar za nauk Crkve, papa širokogrudno odgovara: Tko sam ja da sudim? Lijepo je to rekao, jer je to ujedno uputa našega Učitelja: „Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.” (Lk 6,37–38). U tome kontekstu, nije li se moglo barem nešto slično reći i za ukazanja u Međugorju? Čini se kako je ipak lakše i jednostavnije (pr)osuđivati međugorski fenomen, pa je papin komentar primljen gromoglasnim pljeskom i odobravanjem svih onih kojima smeta Crkva. Odmah su počeli u svojim medijima bombardirati čitatelje naslovima: Papa ne dolazi otvoriti poštanski ured, Gospa ravnateljica poštanskog ureda, Šefica poštanskog ureda, Papa opet spustio Hrvatima za Međugorje, Papa im pokvario biznis ironičnim izjavama o Međugorju itd. Popriličnom broju medija uopće ne trebaju činjenice da bi napali Crkvu, nego ih po potrebi izmišljaju, pa mi zato nije jasno zašto im i sami dajemo materijala? Duboko sam uvjeren da je metafora s „poštanskom službenicom” nezgrapna i potpuno nepotrebna jer je ipak govor o Gospi i o njezinim, od Crkve potvrđenim ili nepotvrđenim, intervencijama u kojima ona sama bira načine, mjesta i razloge svoga ukazanja, a koji nam mogu, ali ne moraju nužno biti razumljivi. Možemo, ali ne moramo u njih vjerovati, a to ni sama Gospa nikad nije zahtijevala niti u onim od strane Crkve potvrđenim ukazanjima. Sve što traži i moli jest: „Obratite se i vjerujte u Boga.”
Povijest nas uči da mi ljudi svojom krhkom i uvjetovanom percepcijom Boga i Božjih puteva zakompliciramo vjeru pa je nerijetko svedemo na obično, što onda neminovno uvede u krizu vjere i vjerskoga identiteta ne samo pojedinaca nego i institucija. Za ilustraciju, prisjetimo se odnosa farizeja i pismoznanaca prema Isusu. Oni su točno znali kakav treba biti Mesija i svatko tko se ne uklapa u taj obrazac biva diskvalificiran. Isus se nije uklapao u njihovu sliku Mesije jer je propovijedao ljubav, okupljao oko sebe prezrene i bolesne, praštao i liječio, okretao drugi obraz kad bi ga udarili po jednom. Ni prstom nije mrdnuo protiv omraženih okupatora Rimljana, a čak je jednom od njih ozdravio slugu. Usudio se unositi srca u Zakon, a prezrene Samarijanace navodio je kao primjer čovjekoljublja nasuprot Židovima. Raspet na križu oprašta egzekutorima i moli za njih. Ne, ne može to biti Mesija, zaključili su farizeji i pismoznanci, pa su ga odlučili eliminirati bez obzira što im je za to bila potrebna pomoć ljutih neprijatelja Rimljana s kojima su u ovom slučaju odmah pronašli zajednički jezik. Je li svemogući Bog mogao ući u ljudsku povijest na drukčiji način, a ne baš kao beskućnik i je li mogao drukčije spasiti čovjeka, a da to baš ne bude sramotna smrt na križu? Jest, jer je svemoguć, ali je prihvatio ovaj put otajstva spasenja čovjeka iz čiste i najčišće ljubavi i milosrđa za koje je naučavao kako jedino oni mogu zaustaviti i pobijediti zlo i mržnju. Sve drugo na njih djeluje kao benzin: hrani ih i rasplamsava. Međutim, upravo je ta poruka mnoge njegove suvremenike razočarala i odbila, ali ipak je šačicu njih privukla pa se raširila i razvila u danas najbrojniju religiju svijeta. Neki ljudi do dana današnjega ne mogu spojiti Boga i križ pa traže dalje, dok bezbrojnim ljudima ta ista činjenica svakodnevno osmišljava ne samo živote nego i smrt. Bog je već po proroku Izaiji jasno dao do znanja da ne djeluje po našim mjerilima i standardima: „Misli vaše nisu moje mislii púti moji nisu vaši púti.ˮ (Iz 55, 8-9)
Jasan doživljaj Boga
Ne može se zanijekati niti ignorirati da su molitva i obraćenje ono po čemu se ističe Međugorje. Ljudi postaju bolji, započinju nova poglavlja osmišljenih i Bogom ispunjenih života. Svaki bi me put duboko dojmilo ozračje radosti i mira koji nisu plod nekoga nadnaravnoga čuda, nego jasnoga doživljaja Boga koji je nekima vjerojatno po prvi put u životu tako očit i stvaran. Poput onoga rasipnoga sina iz evanđelja, skrušeno Mu se vraćaju u suzama temeljito se ispovijedajući kako se to ne može doživjeti nigdje drugdje. Bez ljudskih kalkulacija i maski provjetre i osvijetle najdublje i najskrivenije kutke svoje duše, koje su skrivali i od sebe samih, nakon čega i slijep može primijetiti sjaj u njihovim očima, a zadovoljstvo i mir u srcima. Pa zar to nije čudo?! Što se mene tiče, veće od najvećega! I to u današnjem svijetu u kojemu se troše milijarde eura na antidepresive, psihijatre, joge, terapeute itd.
Franjevci koji tamo žive i rade brinu se da hodočasnici budu dolično usluženi. U svakom su trenutku spremni pomoći, uputiti i savjetovati, nema traga mrzovolje na njihovim licima, a aktivni su danonoćno, što je također čudo. Nikoga ne opterećuju pitanjima ukazuje li se Gospa ili ne. U to ionako nitko nikoga ne može uvjeriti, jer svatko sam sebi odgovara na ova pitanja. Jednostavno čine ono što je Isus rekao učenicima u jednom samotnom mjestu u kojem se okupio ogroman broj naroda: „Podajte im vi jesti” (Mk 6,37). Koliko mi je poznato, dosad se nitko nije duhovno gladan vratio iz Međugorja. U tom duhu, ako su obraćenje, vjera i iskrena molitva fenomen Međugorja, onda bilo sjajno kad bi svaka naša župa bila Međugorje.
Zato mi smeta, a i stid me je, kada pojedinci u Crkvi ili izvan nje ishitreno i s podcjenjivanjem komentiraju ovo mjesto. Naravno da im ne uskraćujem pravo na mišljenje, ali kada tako govore ne znam što bi moglo biti drugo osim da tamo nisu nikad bili ili bi tamo otišli vidjeti ono što su željeli vidjeti. Ni to im ne zamjeram, ali im zamjeram što koriste sva moguća sredstva da omalovaže i ismiju sve one koji na drukčiji način dožive ovo mjesto. A istovremeno se satrše pričom o ljudskoj slobodi i pluralizmu mišljenja.
Još uvijek nije donesena konačna odluka o (ne)priznavanju Gospinih ukazanja u Međugorju, ali je nedavno procurila vijest kako bi prva ukazanja mogla biti autentična dok su ostala upitna. Kakva god bude konačna odluka Svete Stolice, ona ne bi trebala utjecati ni na čiju vjeru. I tada i sada trebali bismo zahvaliti Bogu i Gospi za obraćenje, vjeru, mir i pouzdanje kojima ljudi isijavaju u ovom mjestu. Vrijeme će ionako dati konačni sud. Na kraju krajeva, ako je to djelo od ljudi, propast će; ako li je pak od Boga, nitko ga ne može uništiti jer bi se našao u ratu s Bogom (usp. Dj 5,38-39).
