Bila je večer na blagdan Sv. Ignacija 1904. godine. Otputovao sam iz Sarajeva s namjerom poduzeti još jedan misijski pohod, dok je u isto vrijeme moj subrat, o. Rabapija, krenuo iz Travnika. Sastali smo se na postaji Lašva. Župnici žepačkog dekanata tražili su u povodu jubilarnog slavlja Bezgrešnog začeća misije, a mi smo taj poziv prihvatili tim radije što su to gotovo sve bili župnici franjevci.
U uskome tjesnacu iznad Zenice željeznica slijedi krivine rijeke Bosne, što kod nekih putnika izaziva pojavu morske bolesti – jer vagoni se, poput nemirnih brodova, naginju sad na desnu sad na lijevu stranu. No tu se ne može ništa drugo učiniti osim onoga što se običava na moru kada puše široko: prije putovanja napuni se dobro želudac, zauzme po mogućnosti horizontalan položaj i zatvori oči dok propu ta sudbonosna dva sata. Nama je bilo tim lakše slijediti ove sanitetske propise, jer je u međuvremenu već bila pala noć i mrak nas ionako natjerao da zakunjamo. Međutim, oko 11 sati noću iz najtvrđeg sna probudio nas je glas: Postaja Žepče! i mi smo, onako pospani, morali vani u blagu ljetnu noć. Tu je već čekao franjevac sa svojim rođakom koji je prije 20 godina bio u Travniku moj pak. Zatim smo po mjesečini otišli kroz tiho mjesto u župnu kuću gdje smo se odmah dali na počinak, jer je već sutradan, 1. kolovoza, trebalo ujutro u 7 sati početi s misijama.
Žepački tornjevi
Tek kada je sunce izašlo, vidjeli smo u kako lijepom kraju smo bili. Široka ravnica okružena šumovitim brežuljcima – to je sada kroz tri tjedna trebalo biti naše polje rada. Žepče je mjestance sa starim džamijama, dok je katolička crkva sagrađena tek nakon okupacije. To pravoslavcima, premda su malobrojni, nije dalo mira, jer su i oni htjeli imati crkvu. Gradnja njihove crkve rasla je u visinu, a pop, koji je ranije bio handžija u blizini Sarajeva, već je trijumfalno naviještao da će njihov toranj biti još viši nego katolički. Međutim, ispunila se ona izreka: obijest dolazi prije pada – toranj se srušio još prije nego što je bio gotov. Opet je skupljen novac i počelo se s gradnjom na drugom kraju crkve gdje je zemljište bilo stabilnije, ali se sada zadovoljilo s mnogo skromnijim tornjićem.
U samome mjestu, nažalost, ima samo malo katolika, ali ih ima tim više na selu. Oni su sada pristizali sa svih strana, jer su čuli da su opet došli sveti oci, kako oni nazivaju misionare; jubilarne 1900. godine ovdje su, naime, već držali franjevci misije.
U Bosni postoji šaroliko mnoštvo narodnih nošnji, a misije pružaju prigodu za studiranje tih nošnji. Ovdje u središnjoj Bosni udate žene nose na glavi neku vrst kape koja je slična kapama pruskih vojnika ili studentskih udruženja, a preko ove običnu bijelu maramu, dok djevojke maramu nose direktno na glavi; time udate žene već izdaleka daju do znanja da su pod kapom, to jest da nisu slobodne.
U vrijeme ovih misija pala je i svetkovina Porcijunkule, Gospe od Anđela, koju u Bosni vjernici i inače slave kao blagdan. U ispovjedaonicama bilo je mnogo posla i, unatoč ispomoći sa strane, valjalo je izdržati do pola dva poslije podne, inače bi ovaj siromašni svijet, koji se svakako htio pričestiti, skapao od žeđi na velikoj vrućini koja je vladala. Jedan od plodova misija u Žepču bio je i taj da su katolički mještani rado prihvatili poziv svoga župnika i lijepo obojili/okrečili crkvu. Dosad su već dobili na dar lijep oltar iz Grödna s prikazom raspeća.
Zavidovići – bosanski Babilon
Nakon petodnevne misijske obnove u Žepču otputovali smo željeznicom postaju dalje do Zavidovića. Prije 10 ili 12 godina ovdje nije bilo ničega osim nekoliko siromašnih potleušica u usamljenom šumskom krajoliku; sada pred nama leži industrijsko naselje po europskom uzoru. Dvije velike pilane prerađuju drvo koje šumske željeznice dovoze iz dvaju pobočnih dolina. S postaje Zavidovići odlaze jedan za drugim teretni vlakovi i odvoze bosansko drvo na svjetsko tržište. Tu sada ima radnika s ove i s one strane Save, svakojakih naroda, svakojakog uzrasta i vjere.
Ovdje je, kao što to kaže sv. otac Ignacije u svome razmatranju o postanku čovjeka, sve izmiješano: bijeli i crni, zdravi i bolesni, mladi i stari. Kada sam ranije više put samo prolazio vlakom pokraj ovoga mjesta, taj me je Babilon odbijao. Sada sam morao u njega, pa čak u njemu i misije držati. Međutim, bili smo ugodno iznenađeni kada su nas na putu mnogi radnici prijazno pozdravljali. Kotarski načelnik bio je također naš dobar prijatelj iz travničkih dana. Zavidovički župnik, jedan od naših prvih pitomaca u Bosni, bio je kratko prije toga stupio u Franjevački red, ali ga je poslije već opet napustio. Za vrijeme misija njega su zamjenjivali lektori franjevci koji su prema nama bili vrlo susretljivi, ali koji nisu poznavali ni mjesnih okolnosti ni puka.
Kao crkva služila je mala drvena kapelica, sasvim dostojno uređena. Iza nje se upravo u to vrijeme gradila nova župna kuća. I crkva i kuća nalaze se na maloj uzvišici izvan mjesta. Mi smo bili smješteni u jednoj posve novoj kućici odmah ispod crkve, gdje smo stanovali sami u miru, daleko od tvorničkih pogona i buke. Bio je to mali samostan. Osim vanjskih vrata imali smo u unutrašnjosti još jedna klauzurna vrata koja su se mogla zaključati, dvije sobe na istočnoj i dvije na zapadnoj strani, tako da smo, već prema dnevnom vremenu, mogli prelaziti iz jednih u druge. Objedovali smo u gostionici u kojoj je stanovao franjevac.
Sada je trebalo napraviti reklamu za misije. Kako je jedna firma bila protestantska, a druga židovska, moglo se od direkcije malo očekivati. Stupili smo u kontakt s nadglednikom obaju pogona, stali na ulazna vrata tvornica i pitali svakog radnika: Jesi li katolik? Ako bi dotični rekao da, mi bismo ga pozvali na propovjed za radnike u osam sati navečer. Na početku ih je došlo malo, ali je na koncu crkva bila sasvim puna. Preko dana dolazile su žene tvorničkih radnika i okolno seosko stanovništvo na propovjed i ispovjed. Ali u nedjelju, kada je bila posveta misijskog križa, došli su i šumski radnici, tako da je procesija bila velika.
Zadnjeg dana posjetili smo još tvorničku bolnicu u kojoj, osim jednog židovskog liječnika, rade dvije sestre iz crvenog križa. Ranije su ovdje bile milosrdne sestre, ali su napustile ovo mjesto. U bolnici su ležali različiti bolesnici, uglavnom žrtve nesretnih slučajeva; jednome je parna pila odsjekla ruku, drugome je stablo u padu zgnječilo nogu. Osiguravajuća društva plaćaju ovim radnicima visoke premije. Što je ovdje najmanje osigurano, to su neumrle duše. Međutim, mi smo u ovim okolnostima bili zadovoljni i s našim malim uspjesima i radosni da smo izašli iz ovog vrućeg zavidovićkog kotla.
Radunice i Maglaj
Tim ugodnije bilo je u sljedećoj župi Radunicama koja leži na prozračnoj visini. Radunički župnik bio nas je posjetio već u Zavidovićima i izrazio nam svoju dobrodošlicu. Njegov nas je momak s dva konja dočekao na željezničkoj postaji Globarica, odakle je put vodio uzbrdo kroz mirisnu šumu, onda opet nizbrdo pa opet uzbrdo do siromašnog brdskog seoceta, gdje nas je očekivao župnik fra Pavo.
Već je bio pao suton kada smo sjahali. Župnik nas je prvo odveo u crkvu. Radunice imaju jednu staru drvenu crkvu, sagrađenu prije otprilike 30 godina i kojoj sada prijeti opasnost da se sruši, a odmah uz nju drugu od kamena, napola gotovu, u kojoj međutim, kako ovo stanje već dugo traje, rastu već grmlje i koprive. Nadbiskup nam ne dopušta da nastavimo s gradnjom crkve, kazao je župnik žalosno, jer izgleda kao štala. Dakle štala i štagalj jedno uz drugo, jer stara crkva izgleda uistinu poput štaglja. Bez drvenog ili kamenog poda, nego samo tu i tamo daske na kojima vjernici kleče. Sa stropa su otpale tri četvrtine žbuke, jer je ova nabačena samo na prikovane bukove lajstne; kroz pukotine zidova od drvenih dasaka prosijeva sunce, dok na tavanu bez prestanka grguću golubovi; jedino kada bismo u propovijedi podigli glas, oni bi za koji trenutak zamukli da bi se odmah zatim ponovno oglasili. Župna kuća u svakom slučaju ljepša je od crkve. Šljivik uz župnu kuću bio je tako rodio da su se grane lomile. Kod župnika je bila njegova 75-godišnja majka koja je kuhala što je bolje znala i umjela i pred misionare iznosila sve do jabuka.
Narod u ovoj šumskoj samoći dobar je i neiskvaren. Mi smo svakoga dana već ujutro imali sv. misu, zatim su slijedile ispovijedi do podne, koje smo prekidali samo za vrijeme dviju misijskih propovijedi. Poslijepodne bili smo slobodni do dolaska puka na ispovijed predvečer.
Župi Radunice pripada i muslimanski gradić Maglaj na rijeci Bosni. U ovom kotarskom središtu živi nekoliko službeničkih i zanatlijskih obitelji kojima smo željeli također posvetiti jedan misijski dan. Maglaj je pravi turski grad, uporište muslimanskog plemstva, begova, koji tu žive na svojim čardacima i trguju šljivom. Za razonodu neki od njih prakticiraju još lov sa sokolovima. Gradić je poznat iz godine okupacije 1878. kada je ovdje prethodnica austrijskih jedinica naivno nasjela tako što joj je lažno saopćeno kako ne postoji nikakva opasnost i kako je put za dalje marširanje posve siguran. Međutim, tek što je jedan odjel konjanika ove prethodnice krenuo prema Žepču, iz obližnjih kukuruznih njiva odjeknuli su prvi pucnji. Kada su se htjeli vratiti u Maglaj, udarili su na zabarakadiran put, dok je s prozora po njima osuta paljba.
Ovim prvim žrtvama okupacije u Maglaju je podignut zajednički grob sa spomenikom.
Smjestili smo se u jedinom europskom konačištu u gradu. Mene su odmah prepoznali: Vi ste, velečasni, već prije nekoliko godina bili ovdje. Tada ste bili sami. Šta me je tada ovamo dovelo, to im nisam kazao. Bilo je to 1901. godine kada sam s o. Slavićem bio na postavljanju kamena-temeljca za našu zagrebačku crkvu. Na postaji Trbuk blizu Maglaja stajala su dva vlaka. Izašao sam iz vagona kako bih na postaji obavio neki posao. Kada sam se vratio, ustanovio sam zaprepašten da je naš vlak otišao. Čuvar postaje predao mi je šešir i brevijar koje mu je o. Slavić još na brzinu uspio predati. Šta sada? Toga dana nije išao više nijedan vlak. Odlučio sam stoga krenuti pješice u Maglaj i tamo prenoćiti. Kako bi i ovaj put urodio nekim dobrim plodom, posvetio sam se katolicima ovoga kraja koji su ionako bili na milje daleko od bilo koje dušobrižničke postaje i stoga potpuno napušteni. Odmah u Trbuku počeo sam s misijama, pozvao okolne katolike, održao im misijsku propovijed i ispovjedničku poduku. Malo zatim u svakom kutu postaje klečali su pobožni kršćani s molitvenikom u ruci i pripremali se za svetu ispovjed. Pošto sam ih sve ispovjedio, krenuo sam lijepom seoskom cestom i svratio u svaku kuću za koju mi je bilo rečeno da je katolička. Svugdje sam održao vjeronaučnu pouku i ispovjedao. Ali gdje ćemo se pričestiti? To je vaša stvar, kazao sam, uzmite si slobodno vrijeme i otiđite željeznicom do mjesta gdje ima crkva. U jednu, inače katoličku, kuću nisu me uopće htjeli primiti. Valjda su vjerovali da sam župnik koji želi kupiti ubir. Neko muslimansko čobanče, kada me je ugledalo u crnini kako idem cestom, zavikalo je s brda: Vidi mrkog šejtana! Kada sam stigao u Maglaj, već se bilo smračilo i počela je padati kiša. Morao sam se stoga odreći svake druge duhovne žetve. Prigodom misija nadoknadit ćemo propušteno; doduše u međuvremenu su tu već bili stigli i drugi oci i slavili službe Božje.
Dok muslimani imaju prekrasnu džamiju iz 15. stoljeća, mi siromašni katolici morali smo se zadovoljiti s napuštenom vojničkom barakom i u njoj držati misu i propovijedati. Bio je upravo blagdan Sv. Ivana Berchmansa (13. kolovoza). Nakon što smo ispovjedili nekoliko vjernika napustili smo ovu utvrdu islama.
Matica Osova
Put nas je ponovno odveo u Žepče gdje je prijazni fra Jozo već čekao na nas s dobrim ručkom. Poslijepodne otišli smo u župu Osovu koja je matica svih župa ovoga kraja. Bio je upravo blagdan Uznesenja Marijina koji se ovdje kao patron naveliko slavi. Stoga su ovamo stigli mnogi katolici sa svih strana, tako da je propovijed morala biti održana vani u župnom vrtu; za to vrijeme vjernici su u grupama stajali u sjeni drveća kao kod propovijedi na gori.
Jednoga poslijepodneva za vrijeme ovih misija šetao sam ispred crkve moleći svoj brevijar. Pristupila mi je neka žena i počela se tužiti na svoga muža koji da je u zavadi i s Bogom i svijetom, tako da već 19 godina nije više bio u crkvi, a o ispovijedi da i ne govorimo. Svoju vlastitu djecu navodno da je otjerao od kuće; jedan sin je zaposlen u obližnjoj pilani u Zavidovićima, a kćerka mora kao služavka raditi u Žepču. Čak ni svoje njive ne želi više obrađivati, a kada su susjedi htjeli ove zakupiti, on to nije dao. Dovedi mi ga ovamo, kazao sam, da ga ja potaknem da se opet jednom dobro ispovjedi. Ah!, odvratila je sirota žena, on neće htjeti doći, jedino ako ga možda neki ljudi uspiju nagovoriti, ja to nisam u stanju. Taj mi čovjek nije izlazio iz glave. Sutra je zadnji dan misija, mislio sam, šta ako ne dođe? Kada sam vidio da moj sudrug može sam obaviti posao u ispovjedaonici, krenuo sam potražiti izgubljenu ovčicu. Prvo sam razradio ratni plan kako ću čovjeka prvo pozvati da izađe iz kuće, pa s njime lijepo razgovarati, a onda prihvatiti njegov poziv i otići u njegov šljivik i, nakon što ispijemo po jednu crnu kavicu, bez ikakvih problema odmah ga na licu mjesta nagovoriti da se ispovjedi. A da pri ovom poslu na spasu duša ne bi nedostajala glavna stvar, to jest milost Božja, izvadio sam svoju krunicu i počeo moliti. Put je vodio uz jedan obronak do prekrasnog pogleda u dolinu, sada pokraj kuća, sada pokraj zelenih živica. Konačno me je sustiglo više ljudi koji su se vraćali s vašara iz obližnjeg Žepča. Na njihovo pitanje, kamo idem, odgovorio sam da tražim stanovitu osobu S. Nakon što su duže vremena šuteći išli za mnom, kazali su mi da ovdje imaju trojica S. i naveli mi njihova imena. Koji je od njih moj, odgovorio sam, ne znam, ali ja tražim onoga S. koji se već 19 godina nije ispovjedio.
To je Tomo, odgovorili su uglas i odmah mi pokazali njegovu kuću na brežuljku. U međuvremenu je pridošao još jedan čovjek i, kada je čuo o čemu je riječ, kazao je: „S. je još na vašaru, malo prije sam ga tamo vidio.“ Svi moji planovi oko obraćanja pali su u vodu i ja sam se vratio neobavljena posla. Usput sam se još svratio na staro groblje koje leži na jednom daleko prema ravnici isturenom brežuljku i čiji je vrh obrastao hrastovom šumicom. U sjeni ovog drveća počivaju mrtvi kako je to u Bosni čest slučaj.
Osim svježih grobova našao sam i stare mahovinom obrasle kamenove čije natpise nisam mogao odgonetnuti. Na jednome je pisalo: Fra Mato Nikolić (u originalu krivo: Božić! – primj. prev.) – to je očito bio osovski župnik. Što li je sve ovaj svećenik proživio u svome životu?, pitao sam se. Uistinu, nije bila mala stvar za turskoga vakta biti ovdje župnikom. Kakve su se skrivaljke morale igrati da bi se uopće spasila opstojnost kršćanstva. Već i sam položaj crkve, koja je sa svih strana okružena šumovitim brežuljcima, pokazuje da se nastojalo sakriti od muslimana. A onda gradnja! Predstavite si zid dugačak 30 i visok 3 metra s malim četverokutnim otvorom kao crkvenim vratima. Iznad toga nazovikrov. Samo tavanski prozori. Unutrašnjost ne izgleda tako loše, jer je ispod visokog krova sagrađen i okrečen drevni svod. Kada su muslimani izdaleka vidjeli tu građevinu, upitali su što se tu pravi? Kazali su im: Štala! – Za vrijeme večere pitao sam župnika da mi nešto kaže o onome fra Mati. Rekao mi je da je on bio jedan od najpoznatijih bosanskih franjevaca koga su u mladosti poslali u Beč na studij medicine i tako je on u Bosni stekao glas kao liječnik, posebno zbog toga, jer u to vrijeme ovdje nije bilo ni jednog jedinog europski obrazovana liječnika.
Sljedećeg jutra ispovijedao sam pred crkvenim vratima. Vidio sam jednog starog bosanskog seljaka kako ide prema crkvi. Bacio je samo bojažljiv pogled unutra i prošao dalje. To je S., pomislio sam, jer ovako zbunjena osoba i ovakva bojazan pred crkvenim zrakom, sve to odgovara njemu. I nisam se prevario, to je bio on. Nije ga puštalo na miru kad su mu na povratku s vašara iz kuća dovikivali: Tražio te je svećenik. On je, naravno, znao zašto i tako se taj posjedjeli grešnik prepustio milosti Božjoj. Nakon što je čuo dvije misijske propovijedi pristupio je zadnji k ispovijedi. Župnik koji mu je podijelio sv. pričest šapnuo mi je: Vaš S. je došao. Ipak! Deo gratias!
Jednom me je za vrijeme ovih misija zaustavila neka žena i iznijela sljedeći slučaj: Imala sam sina, kazala je, koji je radio u jednoj švapskoj tvornici – mislila je na tvornicu šećera u Usori – onda se razbolio i umro u tamošnjoj bolnici. Nepažnjom čuvarice dogodilo se da su svijeće dogorjele i noću zapalile mrtvački sanduk tako da je jedan dio leša izgorio. I sada je uslijedilo pitanje: Pati li sada duša nešto zbog toga?, govorila je jecajući. Utješio sam staricu i poslao je u crkvu gdje je moj subrat upravo propovijedao svojim jakim glasom.
Novošeherski crkveni vrapci
Iz Osove put nas je vodio kroz zelenu šumu do zadnje postaje ovog našeg misijskog putovanja, do Novog Šehera. Kako nam je jahanje postalo neugodno, a mi radosni da se možemo usput nešto protegnuti, to smo za vrijeme jednog dužeg dijela puta konje prepustili našim bosanskim pratiteljima, što se ovima činilo nerazumljivo, jer im nije išlo u glavu kako se pored konja može ići pješice.
Novi Šeher ili, kako bi se njemački kazalo: Neumarkt “Novo Trgovište”, jest malo muslimansko mjesto s visokom džamijom, skroz daleko od svakog svjetskog prometa. Budući da je svo okolno seosko pučanstvo katoličko, odabran je Novi Šeher kao središte, a župa, koja se dotada nalazila u jednom obližnjem selu, prenesena ovamo. Dugo godina fratar je stanovao u iznajmljenoj muslimanskoj kući, ali mu muslimani ni po koju cijenu nisu htjeli prodati ni pedlja zemlje. Nije preostalo ništa drugo nego od jednog katolika kupiti komad zemlje izvan mjesta za župnu kuću i buduću crkvu. Kada smo po našem dolasku razgledali mjesto, muslimani su se čudili dvama crnim likovima koje je vodio u smeđe odjeveni fratar. Jednog katoličkog trgovca upitali su: Što su došla ova dvojica hodža? Ovaj se našao u nedoumici kako im na ovo pitanje odgovoriti, jer oni uopće nisu razumjeli šta su to misije. Onda im je rekao: Vidite da već dulje vremena vlada velika suša; možda će nam ovi svećenici donijeti kišu. I doista! U trenutku kada smo podizali misijski križ pala je nakon tjedana prva dugo očekivana kiša. To će muslimanima još godinama ostati u sjećanju. Kratko prije toga, kada je fratar sa svojim župljanima vodio procesiju oko crkve i pritom molio litanije svih svetih, kazali su: Fratar bar nešto čini da za svoje katolike izmoli kišu, dok naš hodža sjedi u Tešnju (susjednom kotarskom mjestu) i trguje konjima.
Kao kuća Božja ovdje služi jedna provizorna crkva, ali ne takva kakvu se podiže u Beču, nego pravi štagalj. Skovana je samo od dasaka kroz čije pukotine zviždi vjetar, a kada zazvoni zvono, koje visi na jednoj drvenoj skeli, ljulja se i čitava crkva. Pod crkve je i ovdje draga zemlja. Ovakvo stanje traje već devet godina, jer izgleda župljani nisu u stanju skupiti novčana sredstva za gradnju crkve. Pa ipak ljudi u ovome kraju, općenito uzevši, nisu siromašni; kako nam je rekao župnik, ima među njima i bogatih od kojih bi trojica mogli sagraditi crkvu za koju je napravljena procjena od 19.000 kruna. Međutim, duboko vjerni puk ne smatra nedostojnom ovakvu kuću Božju, prisjećajući se ranijih vremena kad čak i nešto takvoga nije imao. Odmah rano ujutro, još mnogo prije nego što je crkva bila otvorena, stizali su pobožni katolici i obilazili oko crkve moleći krunicu kao da je ta crkva bila najveće svetište. A vrapci su već odavno zauzeli sve one mnoge rupe na crkvenom krovu, letjeli tamo i ovamo i upravo iznad oltara gradili gnijezdo. Za vrijeme misijskih propovijedi izlijetali su iznad glava vjernika kroz crkvena vrata da za svoje mlade donesu hranu. Upravo te nedjelje mladunčad je počela letjeti i isprobavala svoje prve letove s grede na gredu. Kada je o. Rabađija za vrijeme mise dijelio pričest, pravo sam se pobojavao da će mu neki od tih vrabaca pasti na glavu ili čak u ciborij; pritom su glasno cvrkutali i kriještali, pa čak i onda kada je fratar prema njima mahao rukama, nisu oni za to ništa marili. Za vrijeme moje propovijedi na glavnoj misi jedan je takav letač pao pravo preda me. Rekao sam jednome dječaku: Pokrij ga kapom – ovaj je to i učinio i kako se nitko na to nije ni obazirao, tako sam i ja mirno nastavio propovijedati.
Kada smo spomenute nedjelje došli ujutro rano u crkvu da ispovjedamo, zatekli smo brkatog narednika žandarmerije koji se ubraja u uglednije ljude toga kraja i koji je došao da se ispovjedi. Kada je kasnije zapazio da pred jednim ispovjednikom nije bilo ljudi, povikao je prema mnoštvu: Ima li još netko za ispovjed? Na to se odmah digla neka starica i klekla pred narednika da se ispovjedi. Možda je mislila da kod jedne takve izvanredne prilike kao što su misije i žandarmi imaju dopuštenje ispovjedati. U tom trenutku nestalo je kod svih ravnodušnosti i svi su se nasmijali priprostoj starici.
Inače ljudi ovoga kraja vrlo su jednostavni, pobožni i puni najživlje vjere. Prave velike i teške zavjete i mi smo morali često pretvarati ove u druga dobra djela. Kako već ovdje počinje šljivarski kraj koji proizvodi ne samo čuvenu tursku šljivu nego i žestoku šljivovicu, tako se tu zbivaju i slučajevi pijanstva s posljedicama tuča, ubojstava itd. Jedne takve prilike, kada je opet neki čovjek u pijanstvu bio gotovo ubijen, župnik je sljedeće nedjelje održao dobro pripremljen oštar govor i pokazao im iz Sv. pisma, počevši od Kaina i Abela, kako Bog kažnjava grijeh ubojstva. Svi su slušali bez daha. Ispred crkve slušao je i kavedžija musliman, koji nakon mise svijetu prodaje kavu, i rekao kasnije fratru: Baš si im danas dobro kazao. Plakao sam kada sam čuo kako predikaš.
Kada smo na putu prema željeznici u kolima prešli zadnju uzvisinu, bacili smo još jedan pogled na Novi Šeher i vidjeli kako su oblaci puni blagoslova nad čitav kraj salili svoju kišu. Nas je nevrijeme poštedjelo; dok smo dobro zaštićeni sjedili u kupeu vlaka, u prozore je udarao pravi pljusak i okončao vrućinu i sušu koje su trajale mjesecima. Bili smo radosni što smo za stalno lijepog vremena priveli kraju naš misijski posao.
Franjo Ksaver HAMMERL
Sarajevo, 2. srpnja 1905.
(Preveo s njemačkog Jozo Džambo iz Nachrichten der Österreichisch-ungarischen Provinz S. J., Nr. 1, Weihnachten 1905, str. 80-92. – Naslov originala: Missionen in Bosnien, im Jubeljahr der Immaculata. Međunaslovi potječu od prevoditelja.
