Početna stranica » Marijin dvor

Marijin dvor

9 min

(ulomak iz romana)

Tromi, razvučeni koraci. Trebala joj je cijela vječnost da dođe do kupatila i vrati se dugačkim hodnikom kroz kuhinju, u kojoj se nije bilo moguće ni okrenuti i dođe zatim do spavaće sobe. Često je posmatrala svoja bolesna stopala, ležeći tako naslonjena na uzglavlje postelje. Mislila je o tome kako je već krajnje vrijeme da za njih negdje potraži pomoć, no, stalno je to odgađala. I tako je zbog najmanje sitnice tumarala stanom, što joj je oduzimalo i ono malo preostale energije. Ali, zato je, kada izađe na ulicu, koračala odlučnim korakom kao da je noge nikada nisu boljele. Bila je našminkana i nosila svoju staru, ali dobro očuvanu odjeću. Na ulici je ostavljala dojam dobrodržeće dame u godinama. Obradovala se svaki put kad bi neko procijenio da nema ni blizu sedamdeset. Djelovala je kao energična i samostalna osoba. Na ulici, nestali bi njeni tromi koraci, tihi uzdasi, pokreti njenog bespomoćnog sporog tijela. Ne bijaše ni nalik na onu samotnu.  

Ustvari, soba u kojoj je sada spavala, ranije nije bila spavaća soba nego prostorija za služavku. Nekada je to bio veliki stan u kome su prije Drugog svjetskog rata živjeli Jevreji. Početkom njemačke okupacije pobjegli su u Južnu Ameriku. Nakon rata, u Titovo vrijeme, stan je podijeljen na dva manja. Živjele su u njemu dvije porodice koje su zajedno koristile kuhinju i kupatilo. U tom istom stanu je i odrasla. Nakon udaje s mužem je odselila u drugi stan, ali se nakon razvoda vratila. Njena majka više nije bila u stanju da živi sama. Osjećala je, da je tu njeno mjesto. Poznavala je susjede, znala je kome se može obratiti u nevolji. Što je najvažnije, znala je ko se nije promijenio ni u ratu i kome se, među pridošlicama, može vjerovati. Muslimanima s prvog sprata je išla da bi telefonirala u vrijeme kada su veze u većem dijelu grada bile u prekidu. Kada bi je zvao sin iz Italije, i noću su dolazili po nju. Mladi muslimanski par iznad nje nije imao djece. Muž je nakon rata dobijao invalidsku penziju i vrijeme je većinom provodio u kući. Žena mu je bila pokrivena. O njima je malo znala. Bili su ljubazni, ali je to bilo daleko od bliskosti i susjedske solidarnosti. Do nje je stanovala njena poznanica Zorica, doktorica koja je već nekoliko mjeseci bila na bolovanju zbog loma noge. Stanovala je s majkom, s kojom se nije baš najbolje slagala. Njihov stan je bio zapušten i smrdljiv. Prije rata je sve bilo drugačije. Majku su svi poštivali i od nje tražili savjet. Sem toga, pekla je izvrsne kolače. U vrijeme kada su njena djeca bila još mala, a majka bi došla da ih posjeti, uvijek je znala čime može pomoći i šta im je baš u tom momentu najpotrebnije. Ništa joj nije morala kazati. Na njen pogreb došlo je mnogo ljudi, uprkos tome što je to bilo pred sam rat, a odnosi između različitih zajednica su već bili napeti. Bila je ponosna na taj dostojanstveni ispraćaj. Upravo uspomena na majku sada je snažno vezuje za ljude u njenoj sredini. Njenu majku pominju po dobru, kao što se pominju stara, dobra, Titova vremena.

Nastojala je pod novim okolnostima održati dobre odnose sa susjedima. Brinula je o Zorici uprkos tome što je ova prema njoj često bivala gruba. Živo se interesovala i za druge probleme u njihovoj zgradi. Doprinos za održavanje zgrade mnogi ljudi ne plaćaju, a većinom su to oni imućniji. Dole u podrumu jedan komšija „mafijaškog” ponašanja, napravio je skladište. Noću bi tamo dolazili isti takvi, unosili i iznosili stvari ko zna kakvog porijekla. Jednom su se tamo i potukli. Taj susjed je u toku rata švercovao svime što mu je dolazilo pod ruku. Na podrum je nekoliko puta upozoravala policiju, ali uzalud jer su joj uvijek objašnjavali, kako je potrebno da ga prije svega sama uhvati u nedozvoljenoj raboti, a tek onda da njih pozove. Kad su vlasti objavile uredbu o otkupu ranije nacionalizovnih stanova pod povoljnim uslovima, odmah se prijavila. Cijena je ovisila o tome koliko je dugo neko stanovao u tom stanu i koliko je uložio u njega. Prijavila se poodavno, ali pomaka nema. Zakon joj se čini neprecizno formulisanim. Stoga se u međuvremenu vode beskrajne rasprave oko njegovog tumačenja. Ona s jednom susjedom i po nekoliko puta sedmično odlazi u opštinu u nadi da će se nešto u tom smislu konačno pomaknuti.

Kupovina za Zoricu… posjeta opštini oko otkupa stana… rehabilitacija leđa u bolnici… kuhanje za sebe i Zoricu. Posjedjela bi kod Zorice, navečer gledala televiziju, a svakog dana bilo je i drugih obaveza. Bila je članica Društva Slovenaca Cankar i učestvivala u akcijama društva. Stizala je i da se sastane sa prijateljicama. Tako su joj prolazili dani.

Njena drugarica Božena počesto je upita, kako to da u svojim godinama savladava svakodnevne izlaske i tolike obaveze na šta joj ona pola ozbiljno a pola u šali odgovara da mora, inače susjedi ne bi znali da je još živa. Tri prijateljice su joj nedavno na godinu dana posudile novac za popravak prozora, jer ona to od penzije nije mogla uštedjeti. Zahvalna im je na pozajmici, mada joj stalno u glavi odzvanjaju njihove riječi, da joj vjeruju, da je pouzdana i da se zbog toga za svoj novac ne brinu.

Ponekad je pozovu bivši poznanici koji su otišli iz Sarajeva ili njene sestre. Jedna je udata u Makedoniji a druga u Italiji. Ustvari, ostale su samo njih tri, mada su imale još i dva brata. Mlađi, Antun je kao građevinski inženjer živio u Sarajevu. Često je poslom bio u inostranstvu. Uoči rata, konačno je i odselio. Stariji, Josip je bio odveden pri kraju Drugog svjetskog rata. Uhapsili su ga prilikom jedne od posljednjih ustaških racija četrdeset i četvrte. Niko o njemu dugo ništa nije znao. Nakon što su prošle godine, javio se iz Amerike, gdje je konačno uspio otići. Sve to vrijeme, majci je bilo strašno. Sjedjela bi u to vrijeme kraj šporeta praznog pogleda. Kao da se skamenila, kao da se našla u nekom drugom svijetu. Bojala se takvih maminih trenutaka. Tekle bi joj suze i nikoga nije primjećivala.  

Jedna pobožna susjeda tada je rekla mami kako ne treba da se boji, da ona osjeća da je Josip negdje živ a da bi mama trebala također u to da vjeruje. Iako je bila vjernik koliko i ostali, a u crkvu išla samo za praznike, mama se tome priklonila i često je išla kod susjede, zato jer je samo ona znala kako da je utješi. A kad se Josip nakon deset godina javio, susjedu je smatrala gotovo proročicom.  

U toku Drugog svjetskog rata, mama je izgubila sina i muža. Tada su otišli iz Sarajeva na selo. Tatu su Nijemci bili izbacili s posla, jer je bio Slovenac. Imali su kuću u bizini Kiseljaka. Jednom je tata otuda pošao u Sarajevo da nešto obavi. Išao je na biciklu i usput malo popio. Vraćao se noću i na jednoj oštroj okuci ga je oborio njemački kamion. Mama je iste večeri obaviještena telegramom. Ujutro je otišla u bolnicu da ga posjeti, a tata joj je kazao da je poželio trešnje. Mama je požurila na pijacu da ih kupi, a kada se vratila, tata više nije bio živ. Nisu stigli jedno drugome ništa da kažu. 

Od tada je tata za nju uvijek bio nekako povezan s trešnjama. Često je razmišljala o tome kako se sve to moglo desiti. Tata, Slovenac, radio je kao viši službenik u pošti. Službovao je u nekoliko mjesta u Jugoslaviji i na kraju u Sarajevu gdje je upoznao mamu. Mama je bila Hrvatica, a u Sarajevo je došla kod tetke, nakon što su joj oba roditelja umrla. Prvo im se rodila Tinka, pa Josip, pa Antun. Nakon njih, u nekoj kasnoj ljubavi, kada su oboje imali već preko četrdeset, rodile su se ona i Nada. Oca se nije dobro sjećala, bilo joj je pet kada je umro – pamtila je samo da je bio strog a često i ljut. Ubrzo nakon tatine smrti, vratili su se u Sarajevo. Bili su navikli na gradski način života. Bez tate je bilo teško na selu održavati veliku baštu, a među mještane se nikada nisu uklopili, iako su ovi prema njima bili dobri. Sem toga, mama je htjela da idu u dobru školu u Sarajevu, u onu istu katoličku školu kod časnih sestara u koju je išla Tinka, još prije rata.

Prilikom jednog od prvih bombardovanja Sarajeva, četrdeset i prve godine, bila je razrušena i njihova kuća u Mjedenici. U trenutku kada se to desilo, tamo je bio samo tata, koji je srećom, upravo tada nešto radio u bašti. Bomba je prepolovila kuću. Vidjela se unutrašnjost soba na spratu, a stepenice su visjele ne vodeći više nikuda. Oni su u to vrijeme bili sa mamom na selu. Gradska uprava im je kasnije dodijelila na privremenu upotrebu, upravo stan na Marijin dvoru. Cijela zgrada je bila prazna, jer je njen prethodni vlasnik, Salomon Altarac, još početkom rata uspio pred nacistima i ustašama pobjeći u Urugvaj. Prema maminim riječima, bio je u rodbinskoj vezi s onim Mošom Altarcem, koji je četrdeset godina ispisivao jevrejsku knjigu mrtvih, koju su nacisti zapalili zajedno s velikim sefardskim hramom. Hram s osnovnom namjenom više nikada nije obnovljen, a sarajevski Jevreji su ga nakon Drugog svjetskog rata poklonili Gradu.

Josip je uhapšen nekoliko mjeseci nakon što su počeli da stanuju na Marijin dvoru. Jednom je otišao s društvom na korzo u glavnoj ulici, mada je mama bila protiv toga da uvečer bilo gdje izlazi. Ustaše su napravile raciju. U to vrijeme već im se pisalo loše pa su posljednjim trzajima terorisali Grad. Uhvatili su i Josipa. U početku je bio zatvoren u njihovoj centrali, a o tome šta se ustvari desilo ih je obavijestio Josipov drug koji je uspio da izbjegne hapšenje. Poslije su Josipa, u pratnji jednog redarstvenika, pustili kući da uzme nešto odjeće. Mama mu je pripremila hrane. Još iste večeri su sve koji su tog dana uhapšeni, poslali vozom u Njemačku. Ništa im nije bilo rečeno, tako da nisu znali da li ih vode u koncentracioni logor ili u Njemačku na rad. Istina, to je često značilo isto. Josip je uspio iskočiti iz voza i krio se sve do kraja rata. Od malih nogu je volio prirodu, među svom djecom on je najviše boravio na selu, pa se znao snaći. Spavao je u šumi pokriven lišćem ili u kakvoj pećini, a hranio se uhvaćenim pticama. Nije se usuđivao vratiti kući. Na kraju je uspio da se prebaci na talijansku stranu Dolomita, gdje ga je prihvatio jedan seljak. Čak i poslije rata ga je bilo strah da se vrati kući. Najviše se brinuo kako mu niko neće povjerovati i da će ga optužiti za kolaboraciju. Zato je, čim mu se ukazala prilika, emigrirao u Ameriku.  

Mama se više nije udala. Brinula je o djeci i o susjedima sve dok je mogla. Živjela je gotovo sto godina. Pred kraj života bila je senilna, ali nimalo naporna… Naprotiv, zabavna. Kada bi u posjetu došao neki muškarac, uvijek je mislila da se to vratio njen sin – Amerikanac. Niko je nije mogao razuvjeriti. Bili su to časovi njene sreće.