Početna stranica » Majstori vjerske pouke

Majstori vjerske pouke

197 pregleda

I kod gotovo posvemašnje nepismenosti, kad bi svaki iskusni odgojitelj pomislio da se u takvim uvjetima ne da postići ništa ili gotovo ništa, bosanski, hercegovački i dalmatinski dušobrižnici nisu tako mislili

U novije se vrijeme počelo živo raspravljati o školskom vjeronauku. Zanimljivo je vidjeti kako su taj teški zadatak rješavali svećenici u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji u prošlim stoljećima. U tu svrhu promotrit ćemo uvjete u kojima su vjeroučitelji nekoć radili, sredstva koja su primjenjivali, i, napokon, do kakvih su plodova došli.

Uvjeti poučavanja

Nećemo ovdje iznositi kakav je bio život naših ljudi pod tuđom vlašću u 17., 18. i 19. stoljeću: ta je stvar općenito poznata. Istaknut ćemo samo ono što je posebno ometalo vjersku pouku.

            Na golemom bosansko-hercegovačkom području bilo je malo crkava: mogli ste ih izbrojiti na prste jedne ruke. Nije, dakle, bilo prostorija u kojima bi se mogla održavati vjerska pouka: čak ni crkava a pogotovo školskih zgrada. Ljudi su, uz rijetke iznimke, bili nepismeni; onih koji su znali čitati bilo je vrlo malo, možda samo jedan od stotine. Vjerski obredi, pa onda i vjerska pouka mogla se održavati gotovo isključivo na otvorenom, pri čemu je puk bio izložen studeni, snijegu i kiši, a ljeti suncu i žezi. Da bi došli na bogoslužje, ljudima je često valjalo prevaliti put od pet do deset kilometara i to utrošiti u to sat ili dva pri dolasku, a isto toliko pri povratku.

            Kakav se uspjeh u poučavanju mogao očekivati od ljudi koji su radnim danima bili poslom premoreni a nedjeljom morali toliko pješačiti, bez ikakvih školskih pomagala i kod gotovo posvemašnje nepismenosti? Svaki će vam iskusni odgojitelj odgovoriti da se u takvim uvjetima ne da postići ništa ili gotovo ništa. No, bosanski, hercegovački i dalmatinski dušobrižnici nisu tako mislili: jednostavno su krenuli na posao.

Sredstva pouke

Njih ima više: pisani priručnici, usmeno izlaganje, u propovijedima i nakon njih, te učenje napamet molitava i najvažnijih vjerskih istina, i pjevanje duhovnih pjesama pod bogoslužjem ili izvan njega. Bilo je i drugih načina (npr. poučavanje na seoskim sastancima) ali samo ponekad i ponegdje.

            Vremenom se u Bosni i Dalmaciji pojavilo dosta knjiga za pouku u vjeri. Navest ćemo samo četiri najpoznatije: na prvom mjestu stoji Divkovićev Nauk krstjanski iz godine 1611. (u devet izdanja), koji je i opsežan i poticajan. Druga knjiga po važnosti jest Margitićeva Ispovied krstjanska iz godine 1701., s mnogo kasnijih izdanja bosančicom i latinicom, u kojima se – uz vrlo opsežnu uputu o ispovijedi – donosi i skraćeni vjeronauk. Vrlo je omiljen bio Cvit razlika mirisa duhovnoga, iz godine 1726., fra Tome Babića (u sedam izdanja). Napokon je fra Augustin Miletić sjajno prikazao što kršćanin treba vjerovati i kako treba živjeti u svome djelu Istomačenje stvari potribitih nauka krstjanskoga iz godine 1828. Mnoge druge (npr. Ančića, Posilovića, Šitovića, Barišića …) ovdje mimoilazimo.

            Ovi priručnici mogu služiti kao uzor zbog svoje jasnoće, jezgrovitosti, prilagođenosti jednostavnim čitateljima kojima su bili namijenjeni. Uz tumačenje pojedinih istina, njihovi pisci često navode i primjere, zgode iz života svetaca: ljudi su ih zbog zanimljivosti rado prihvaćali i lako pamtili; takvi živi primjeri mogu izazvati snažna čuvstva.

            Znamo da će tkogod prigovoriti: kakvu korist mogu pružiti knjige u zemlji u kojoj su stanovnici gotovo redom nepismeni? Ne bismo se složili s time. Najprije, ove su knjige korisne i potrebne svećenicima: one ih upućuju kako će puku jasno izložiti vjerske istine. A onda, među običnim ljudima ipak je bilo i takvih koji su znali čitati: ovi su čitali drugima koji bi se u kući ili pod kakvim hrastom oko njih okupili. Upravo su te knjige bile nekima poticaj i izazov da nauče čitati; fra Augustin Miletić, uz svoje Istomačenje dodaje i Početak slovstva i poziva one koji su vješti slovima da nauče nevješte. Taj revni biskup potiče ih na to pa im veli da je to “djelo milosrđa duhovnoga”.

            Propovijedi, osobito ako ih drži revan i sposoban svećenik, redovno su dobro poslužile da se potanko, a pristupačno, prikaže vjerski nauk. Postojala je i posebna vrsta takvih propovijedi, namijenjenih upravo tumačenju vjere. Neke su od njih postale glasovite npr. Pripovijedanje nauka krstjanskoga, u tri pozamašna sveska od fra Jeronima Filipovića (1750-1765.); njegovo je djelo ponovno objavio nadbiskup J. Stadler u osam svezaka (1886-1894.). Slične ovom djelu su Hrvatske pučke propovijedi fra Marijana Jakovljevića u tri sveska (1862-1863.). Danas kad nas preplavljuje bujica vijesti u novinama i na televiziji riječi su postale nevažne, šuplje, malo nam kažu; nekoć su one bile prava duševna hrana i ostajale su dugo u sjećanju.

            Uz propovijedi, ljudi bi, prije ili nakon mise, često zajednički govorili određene molitve i najvažnije vjerske istine. Tako su one postajale osobnom svojinom vjernika, dijelom njihova trajnog pamćenja. Pojedinac možda i ne shvati odmah vjeronaučne obrasce ali će mu tijekom života sinuti njihovo pravo značenje i važnost. G. K. Chesterton brani učenje naizust nekih katekizamskih odgovora. Dijete – veli on – ne razumije smisao i domašaj odgovora na 1. pitanje katekizma (Zašto smo na svijetu?), ali će kasnije, kad sazrije, uvidjeti da je kratki odgovor na to pitanje važniji od bilo čega što mu druge knjige mogu dati.

            Za kršćanski odgoj bile su osobito dragocjene nekadašnje duhovne pjesme. Iskazivale su ono što vjerujemo i ujedno to prožimale čuvstvom; pretočeno u stihove, to se lakše zapamti.

            Neke od njih bile su spjevane u lakim, pokretnim osmercima, a u kasnije vrijeme i u desetercima. Neke su se pjevale na velike svetkovine npr. U se vrime godišća o Božiću, Veliko je sad veselje uz Uskrs, neke opet uz Veliku Gospu i druge Gospine blagdane. Osobito su važne duge pjesme o Muci Kristovoj. Započeo ih je u Bosni fra Matija Divković a nastavili fra Stjepan Margitić, fra Tomo Babić i, napokon, fra Petar Knežević, čiji se Gospin plač pjeva u Bosni sve do naših dana.

            Sastavljajući te pjesme, pojedini se pisci ugledaju jedni na druge: preuzimaju bez ustručavanja tuđe stihove, mijenjaju ih, proširuju i usavršavaju. Tim se pjesmama bolje usvaja sadržaj vjere što su ga vjernici iz propovijedi upoznali, i bûde se jaka čuvstva: strahopoštovanje pred Božjom veličinom i ljubav prema Kristu i Gospi. Još i danas dira nas prastara pjesma Zdravo tijelo Isusovo a osjetimo radost kad čujemo pjesmu iz 17. i 18. stoljeća Veseli se, Majko Božja, puna mladosti. Ovu prvu zabilježio je fra Tomo Babić preuzevši je od fra Stjepana Margitića i u svom je izdanju nešto popravio.

            Stari su franjevci mudro postupili što su preuzeli način i duh narodnih pjesama, kad su vidjeli koliko ih puk voli. Oni su taj način jednostavno prenijeli na duhovno, crkveno područje. Ako ne vjerujete, pročitajte početke dviju Babićevih pjesama:

  1. Vitka jelo, digni nebu grane

Tere Bogu vičnjem podaj fale! (Pisma od otajstva vire svete, str. 304.)

  1. Pivaj, druže, da te gora čuje,

Gora, druže, i tko njom putuje. (Pisma od tašte slave, str. 299.)

            Početak tih pjesama zvuči sasvim svjetovno, a kod druge netom navedene gotovo i raspojasano, ali je njihov sadržaj u nastavku sasvim duhovan.

Plodovi rada

S vremena na vrijeme slala je uprava franjevačkog reda svoje izaslanike u ove krajeve da razvide stanje braće i njihovo djelovanje. Jedan od takvih bio je fra Ivan de Vietri godine 1708. On je o vjerskom životu bosanskohercegovačkih i dalmatinskih katolika napisao najpohvalnije izvješće. Možda bi netko mogao posumnjati: zar je stranac mogao za mjesec ili dva uvidjeti pravo stanje njemu sasvim nepoznatih ljudi?! Ipak, imamo i dobra domaćeg svjedoka, umnog i kritičnog fra Filipa Lastrića. U posveti svoga djela Dvojezično svjedočanstvo, godine 1755., on piše da je bosanski puk (misli se, naravno, i hercegovački) bio “poput ružice … među prioštrim trnjem turske žestine bez pristanka cvatuće”.

* * *

            Usput recimo još nešto. Ovo nastojanje oko poučavanja vjere urodilo je dobrim posljedicama i za hrvatski književni jezik. Pjesme i molitve o kojima smo govorili s vremenom su poprimale sve ujednačeniji oblik na širokom prostoru i jezik je postajao sve bogatiji i plemenitiji.

            Treba znati da se jezik polagano stvara osobito nastojanjem književnika i ljudi koji njeguju znanosti i vještine. Za mnoge stvari, pojave i pojmove, obični ljudi, pastiri i težaci, nemaju izraza pa ih tek treba stvoriti. Evo rječit primjer. Fra Pavao Papić preveo je u 17. stoljeću djelo Sedam trublji. Naišao je u talijanskom izvorniku na riječ coscienza; znao je na što se misli ali nije umio to reći hrvatski pa je u svom prijevodu stavio istu riječ košijenca. Drugi su se pisci potrudili i skovali za to naš izraz savjest. Zahvaljujući tim ljudima jezik malo pomalo raste i postaje prikladno oruđe za mišljenje. I ovi vjerski pisci pridonijeli su jednim dijelom razvoju našeg jezika.

            Evo jedan primjer lijepog Margitićeva jezika iz godine 1701.

Pilat bijaše učinio tvrdu odluku da ne osudi Isukrsta. Ali, kada mu rekoše: “ako ga ne osudiš, bit ćeš neprijatelj cesarov”, poboja se da ne izgubi gospodstva, povrati se i osudi Gospodina.