Zen-učitelji kažu kako je zrcalo bez svoga ja i bez namjere. Zrcalo reflektira određeno lice tek kad ga to lice pogleda. Zrcalo reflektira stol tek kad pred njega stavimo stol. Ono uvijek pokazuje sve, upravo onako kako jest.
Kad nešto stupi u vidokrug zrcala, ono to reflektira; kad se to povuče, zrcalo ostaje samo. Zrcalo je u potpunosti prazno samo od sebe, ali je zbog toga otvoreno za druge. Ono svakog prima i prihvaća bezuvjetno. Ono prihvaća i reflektira od svakoga upravo ono što jest, ni više ni manje. Zrcalo je savršeni ljubavnik i kontemplativac. Ono ne procjenjuje, ne sudi, ne nasrće… Ono se zaustavlja na izreci filozofa Wittgensteina: Ne misli! Gledaj!
Ako želimo naučiti gledati onako kako Bog gleda, prvo moramo postati zrcalo. Moramo biti spremni postati ništa, da bismo mogli primati od drugih. Vjerojatno je to jedini način preko kojega možemo dopustiti da se dogodi ljubav. Da bismo mogli voljeti, moramo proživjeti potpunu preobrazbu svoje svijesti. O preobrazbi svijesti govorili su, još otkako je čovjek počeo razmišljati o ljubavi, svi utemeljitelji religija, sveci, mistici i gurui. Promjena naše osobne svijesti sastoji se u tome: moramo se osloboditi samih sebe. Uistinu moramo raščistiti s tiranijom našeg prosuđivanja, mišljenja i osjećanja. Moramo prestati naivno vjerovati našem pogrešnom subjektivitetu koji od svega u svijetu pravi objekt – i od Boga i od naše vlastite duše. Mi zaobilazimo našu dušu, upravo onda kad moramo duboko zaviriti u nju, kad je moramo prosuditi i usavršiti.
