Početna stranica » Lijepo ponašanje u crkvi

Lijepo ponašanje u crkvi

248 pregleda

Ako roditelji male djece spomenu da im je teško s djetetom u crkvu, svi – od svećenika do bake i djeda – reći će: kome djeca smetaju! A kada su u crkvi malo bučniji, ispada da pomalo smetaju svima. Svi volimo crkvu punu djece, ali eto kada bi se mogli malo uozbiljiti.

Kao da i od beba već očekujemo da se u crkvi uozbilje. Što mu/joj fali? Sito, suho. Neka sluša i pobožno prati što svećenik govori i kako zbor pjeva. Može i razgledati po crkvi, samo neka ne hoda okolo, barem ne previše, i nek ne bude bučno.

A što se djece tiče, barem one koja su tek prohodala pa sve do kraja treće, četvrte godine, njima je zanimljiv svećenik za oltarom i župni zbor kad zapjeva, ali svega nekoliko minuta. Poslije se tu nađe puno zanimljivijih stvari za istraživanje: trčati kroz veliki slobodni prostor po sredini crkve, pronaći koju stepenicu s koje se može skočiti, super je ako ima još koje dijete za igru… Nažalost, sve nam je manje djece u crkvi. Ovih malenih o kojima pričamo i školaraca, a sakramenti se primaju kao i prije: krštenja, pričesti i potvrda obvezatno. Sve je više svećenika koji zahvaljuju ljudima, ministrantima i mladima što su došli na misu. A ne bismo li se mi trebali zahvaliti što imamo priliku i milost doći i sudjelovati u tako svečanom činu? Ne bi li trebali djecu odgajati u duhu: Hvala ti, dragi Bože, što sam dio ove zajednice koja mi toliko toga pruža, što te mogu zvati svojim Ocem, što si nam dao Isusa svoga sina…

Da, o grijesima unutar naše Crkve često čitamo u medijima i oni koji izvještavaju trude se da za to što više ljudi sazna te da se loše vijesti ponove čak više puta. O velikom trudu svećenika i ljudi koji rade na izgradnji Crkve rijetko tko piše, i ne treba, ali to možemo sami vidjeti i poštivati. Možemo zapaziti da su sveto evanđelje i Crkva kao institucija najbolji orijentir i daju dobar smjer kako se i u ovom vremenu izgraditi kao valjan čovjek. Crkva je, i dalje, pojam za najpozitivnije ljudske norme, pa većina onih koji ih poštuju i provode su osobe visokih etičkih načela, uzorna ponašanja koji svojim primjerom često daju dobar poticaj drugima. Stoga, ne bismo trebali doći do toga da govorimo ponašajmo se lijepo u crkvi kao u kazalištu, galerijama, koncertu klasične glazbe, nego obrnuto, neka to što se znamo lijepo ponašati u crkvi i sama činjenica da smo kršćani bude preneseno i na vladanje drugdje. Kako onda ako imate življu malu djecu prebroditi taj period i ne odustati od odlazaka na svetu misu s njima? Polako i uporno dajući primjer kršćanskoga življenja, poštujući Crkvu kojoj pripadamo i crkvu gdje molimo.

Možete ponekad s djetetom pogledati dio prijenosa mise na televiziji te razgovarati o ponašanju ljudi u crkvi i zašto je to tako. Posjetite crkvu kada je prazna te se zajedno pomolite i objasnite djetetu zašto je tu potreban mir i pristojno ponašanje. Nemojte djetetu nositi grickalice i sokiće kako bi se zabavilo da vi slušate misu na miru jer se dijete pomalo i u svom tempu uključuje u zajednicu. Svećenici bi se također mogli povremeno upoznati s djecom u svojoj župi, npr. da im poslije mise podijele po bombon, ali ne kao mito da opet dođu ili zahvalu što su došli, nego kao priliku da se susretnu. Djeca će ga onda lakše slušati te doživjeti kao nekoga koga poznaju.

 

(izdvojeno)

Bonton u crkvi i njezinu okruženju:

– Za odlazak na nedjeljnu sv. misu pripazit ćemo da budemo sređeni i uredni od glave do pete. No, odijevanje za crkvu ipak nije kao da ćemo na modnu reviju i ne trebamo ni na koji način privlačiti na sebe veliku pozornost. Svojom urednošću i odijevanjem pokazujemo koliko nam je stalo do obreda kojem ćemo prisustvovati.

– Tijekom mise vrlo je nepristojno razgovarati makar i šapatom.

– Kada smo u crkvi zauzeli mjesto, nije pristojno okretati se i promatrati ljude iza sebe, mahati poznatim da nam se pridruže i sl. Ako u redu za sv. pričest ugledamo poznanika ili prijatelja, pozdravljanje i rukovanje ostavimo za vrijeme poslije mise. Pogledom i osmijehom možemo dati do znanja da smo osobu primijetili.

– Ako smo zakasnili na misu, ostanimo do vrata, pričekajmo stanku u službi i tek tada zauzmimo mjesto u najbližoj klupi.

– Svim je vjernicima dopušteno pjevati pjesme u crkvi. Nimalo nam ne treba biti neugodno ukoliko nemamo dobar sluh ili krivo intoniramo, nitko pristojan neće nam to zamjeriti jer pjevanjem također molimo.

– Nepristojno je razgovarati na mobitel u crkvi, za vrijeme mise nikako, ali i u prostoru crkve općenito. I svaki drugi razgovor s prisutnim osobama ostavimo za prostor izvan crkve.

– U crkvi se ništa ne jede i ne pije (osima vode ako je baš zatrebamo). Nije potrebno djeci donositi grickalice i bombone. Neka uče od malena da je neprimjereno jesti u crkvi. Za sat vremena ili malo više i mala djeca će izdržati da ne jedu. Naravno da to ne vrijedi za male bebe sa bočicom.

– Ne žurimo se izići iz crkve kako ne bismo na izlazu pravili gužvu. Ako pričekamo u klupi samo 2 – 3 minute, gužve na izlazu vjerojatno neće više biti, a prijatelji i poznanici neće se još razići.

– Poštujmo i okoliš crkve. Ako se vozimo pored crkve, nećemo trubiti ili projuriti punim gasom. Nemojmo u blizini crkve stvarati buku dovikivanjem, zviždanjem ili preglasnim smijehom. Možda je baš u tom trenutku zadušnica za nekoga koga njegova obitelj oplakuje, ali i tijekom službe Božje nije ugodno čuti zvukove koji su u neskladu s ugođajem vjerskoga obreda.

– Ako se nađemo u prilici da smo na službi u bogoštovnom prostoru neke druge vjere, ponašajmo se kao vjernice te vjere. Ako svi sjede i mi ćemo sjesti, a kad ustanu, činimo isto. Dijelove obreda koje zahtijevaju klečanje, klanjanje i križanje nismo dužni slijediti.