Početna stranica » Legendarni fra Anđeo Zvizdović

Legendarni fra Anđeo Zvizdović

6 min

Svi poznati kroničari franjevačkog reda kao i Franjevački martirologij ubrajaju fra Anđela među blaženike Reda. Čašćen je i među običnim pukom, posebice u fojničkom kraju

Legendarna ličnost u povijesti hrvatskog katoličkog naroda u BiH, uzor vladanja franjevaca na bosanskohercegovačkim prostorima, gorostas hrvatske povijesti (P. Grgec), fra Anđeo Zvizdović (1420. – 1498.) i danas može poslužiti kao paradigma življenja i vladanja na ovim prostorima.

Svojim je primjerom fra Anđeo pokazao kako se može i u najtežim životnim okolnostima sačuvati vjera, domovina, narodnost i kultura. Autori se razilaze o mjestu njegova rođenja: Vrhbosna, Herbosa (Travnik), selo Zvizde između Fojnice i Kreševa, a najvjerojatnije selo Zvizde na Vrbasu (a Verbosa) kraj Uskoplja pa se po tom i naziva Zvizdović. O njegovom životnom putu sačuvano nam je malo pismenih podataka. Obratio se na propovijedanje Jakova Markijskog koji ga je i primio u franjevački red. Predaja govori da se sklanjao na samotna mjesta, činio pokoru, posvećivao se molitvi i duhovnom životu. Kao pobožan i ugledan franjevac izabran je za kustosa Bosanske kustodije sa sjedištem u samostanu u Milima.

Dobivanje Ahd-name 

Padom Bosne pod Osmanlije i smaknućem posljednjeg bosanskog kralja Tomaševića i njegovih suradnika nastaje opća pometnja u Bosni. Narod je dijelom izbjegao, dijelom stradao ili odveden u ropstvo. Ni Osvajaču Bosne Mehmed-hanu takvo stanje nije odgovaralo. Što će mu pusta i prazna zemlja? On je običavao regulirati status nemuslimanskog stanovništva s njihovim predstavnicima u pokorenim zemljama. Tako je prigodom osvajanja Carigrada 1453. dao carsku povelju pravoslavnom patrijarhu Genadiju II. Osvajanjem Srebrenice 1462. sličnu je povelju dao i franjevcima. Izdavanje carskih povelja dobro je proračunat čin umna političara koji je želio spriječiti iseljavanje stanovništva radi vlastitih interesa. Znao je da to u Bosni ne može postići bez franjevaca. Franjevac koji je tada mogao zastupati fratre i Hrvate u Bosni bio je kustos Bosanske kustodije fra Anđeo Zvizdović.

Ne zna se je li fra Anđeo samoinicijativno došao pred Mehmeda II. ili ga je ovaj pozvao. Činjenica je da je do susreta došlo u srednjovjekovnom bosanskom dvoru na Milodražu 28. svibnja 1463. Bio je to susret jednostavnog i siromašnog fratra s osvajačem svijeta, kako Sultan sebe naziva. Fra Anđeo je bio svjestan da su nastupila nova vremena, da je jedno razdoblje bosanske povijesti završilo i započelo drugo, da u novim prilikama treba potražiti novi način suživota s novom vlašću kako bi se sačuvao i narod i vjera. Kao domaći sin Bosne želio je i dalje ostati i propovijedati evanđelje riječju i životom malobrojnom preostalom katoličkom puku u svojoj Bosni. Na susretu nisu bila potrebna duga uvjeravanja, ni s jedne ni s druge strane. Interes im je zajednički: treba narod ostati, a one koji su izbjegli vratiti. Poslije razgovora s fra Anđelom, sultan Mehmed II. piše već uobičajenu carsku povelju, Ahd-namu, kojom naređuje da nitko fratre ne smije uznemirivati, neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim samostanima… nitko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje, niti njih niti njihov život, niti njihov imetak, ni njihove crkve.

Za fra Anđela je bila bitna sloboda kretanja i propovijedanja evanđelja, a za Osvajača da fratri ostanu, a s njima i raja. Ahd-nama nije povelja vjerskih sloboda kako ju se želi prikazati, ali jest vrijedan dokument na koji su se fratri pozivali pri svom dušobrižničkom djelovanju pod Osmanlijama i na temelju kojeg su dobivali fermane u svoju korist. Ahd-nama ima ograničen rok trajanja. Po riječima samog Mehmeda II. ona vrijedi dok ovi budu pokorni mojoj službi i vjerni mojoj Zapovijedi. S ostvarenjem danih povlastica u Ahd-nami nije bilo većih problema dok je bio živ Mehme II. i fra Anđeo. Problemi nastaju kasnije kad odluke budu donosili podmitljivi osmanlijski sudovi.

Posljednja dioba Bosanske vikarije

Poslije pada Bosne pod Osmanlije, hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin sam predvodi vojsku i oslobađa veliki teritorij Bosne na kojem formira Jajačku i Srebreničku banovinu sa sjedištem u Jajcu i u Srebreniku na Usori. Obje su banovine u sastavu hrvatsko-ugarske države. Pod osmanlijskom vlašću ostala je prastara Bosna između Ivan-planine i Zavidovića, te od Vranice, Vlašića i Borja do Drine. Bosanska je vikarija tada imala sedam kustodija, od kojih su dvije, Bosanska i Zvornička, pale pod Osmanlije. Franjevci u drugim kustodijama pod kršćanskim vladarima poticali su na otpor i borbu protiv Osmanlija. Ovakav stav većine franjevaca u Vikariji stvarao je nelagodno stanje za franjevce pod Osmanlijama.

Osmanlije su dovodili u sumnju njihovu lojalnost i nerado su podnosile da se fratri pod njihovom upravom moraju pokoravati starješinama izvan njihova dometa. Bile su potrebne posebne odredbe generalnih kapitula o ovom problemu. Kustos fra Anđeo Zvizdović na kapitulu u Asizu 1487. predložio je, a kapitul usvojio, da Bosanska kustodija bude potpuno samostalna, neovisna od bosanskog vikara, a da se Vikarija ne dijeli. Zahvaljujući fra Anđelovu mudrom vodstvu to je moglo funkcionirati. Poslije njegove smrti 1498. to više nije bilo moguće.

Na kapitulu 1512. franjevci u Bosni pod Osmanlijama traže da se i pravno odijele od ostalog dijela Vikarije. Učinjeno je to na kapitulu u Asizu 1514. Bosanska vikarija u BiH podijeljena je na dvije: Bosnu Hrvatsku koja će zadržati stari pečat, i Bosnu Srebrenu (srebreničku) sa sjedištem u samostanu u Srebrenici. I jedna i druga vikarija u svom naslovu ostavile su naziv Bosna s nakanom da se ponovno ujedine kad se oslobode osmanlijske vlasti. Do ujedinjenja, nažalost, nikad nije došlo. Papa Leon X. 1517. sve je opservantske vikarije proglasio provincijama pa tako i dvije bosanske. Od 1514. do danas Bosanska vikarija, od 1517. provincija, u svom titularu nosi naziv Bosna Srebrena. Provincija Bosna Hrvatska polovinom16. st. imala je 15 samostana, ali ni jednog više u Bosni. Stoga je 1688. promijenila naziv u Provincija sv. Mihaela u Kranjskoj, a 1708. u Hrvatsko-kranjska provincija sv. Križa. Bosna Srebrena nasljednica je prvotne Bosanske vikarije i provincije sa svim povlasticama koje je dobivala.

Uspomene na Zvizdovića

Svi poznati kroničari franjevačkog reda kao i Franjevački martirologij ubrajaju fra Anđela među blaženike Reda. Fra Ivan Bandulavić u svom djelu Pistole i evangelya iz 1613. na naslovnoj stranici među svece Katoličke Crkve stavlja i sliku fra Anđela Zvizdovića. Čašćen je i među običnim pukom, posebice u fojničkom kraju. U crkvi u Fojnici na sporednom oltaru čuvaju se njegovi zemni ostaci. U fojničkom se muzeju pak čuva Ahd-nama i plašt kojim je Mehmed II. prekrio fra Anđela te bujruldija iz 1486. kojom se fra Anđelu dopušta napustiti Bosnu zbog crkvenih poslova. Njemu u čast podignuta je kapelica na groblju u Milodražu, mjestu dobivanja Ahd-name. Brojni su slikari i književnici pokušali očuvati sjećanje na blaženoga fra Anđela.

Fra Anđeo je sveto živio, neumorno propovijedao, odlučno i hrabro prihvatio nove izazove svoga vremena. Dobra pouka za sva vremena. To se ne zaboravlja. Spomendan mu se slavi 7. lipnja na dan njegove smrti.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!