Dana 1. ožujka 1992. godine okončan je dvodnevni referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine na koji je izišlo preko 60 % glasača i s preko 90 % glasova izjasnilo se za neovisnost Bosne i Hercegovine od dotadašnje savezne države Jugoslavije.
Veći broj bosanskih Srba, pod utjecajem tada najutjecajnije Srpske demokratske stranke, bojkotirao je referendum, pokazujući time da želi ostati ovisan o dotadašnjoj Jugoslaviji. No, Jugoslavija u trenutku referenduma nije bila „dotadašnja” jer su iz nje već bile izišle Slovenija i Hrvatska te joj je samo ostalo ime, kojim su se Srbi još neko vrijeme pokrivali, dok im interesi i namjere nisu do te mjere ojačali da im više nije trebao jugoslavenski pokrivač kao sakrivač. Oni pak koji su izišli na referendum ostali su još dugo ovisni o jugoslavenskim generalima, brigadama, tenkovima, avionima… a o jugoslavenskim tajnim službama da se i ne govori.
Na osnovi rezultata referenduma međunarodna je zajednica priznala izdvajanje Republike Bosne i Hercegovine iz sastava države Jugoslavije u posebnu državu. Dan referenduma proglašen je kasnije državnim blagdanom, Danom neovisnosti, koji se obilježava 1. ožujka, ali u samo jednom dijelu države i nacije: Vlada Republike Srpske izrijekom ga odbacuje i umjesto njega obilježava dan Daytonskoga sporazuma.
Samo od sebe navire pitanje: tko zapravo ima pravo? Postoji li pravo na slavlje neovisnosti ili se ovakvoj Bosni i Hercegovini više pristoji obilježavati Dan ovisnosti, budući da ona već odavno nije više ona „referendumska” nego u potpunosti „daytonska”, što – otvoreno govoreći – znači: nakaradna i u biti samoubilačka.
Suverenost bez pokrića
Glasači na referendumu nisu se izrijekom odlučivali za neovisnost od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, nego za neovisnost kao takvu. U žiži odluke nije bila stara država nego nova. Pitanje tiskano na papirićima glasilo je: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive? Na prvome mjestu bilo je, dakle, pitanje suverenosti, pa pitanje neovisnosti, pa nutarnje ravnopravnosti.
Suverenost se obično definira kao pravo na neograničeno vršenje vlasti, što razumijeva da je država najviša vlast na svome teritoriju i da ima moć kakvu nema nijedna druga društvena organizacija ili pojedinac. Daytonska BiH ima dvije razine vlasti, entitetsku i državnu, i entitetska je u mnogočemu važnija i moćnija od državne. Što vrijeme više prolazi, manifestacija entitetske moći dodatno se potencira. Daytonske formulacije ostavile su prostora da se od početka moglo gajiti tumačenje kako država i nema nikakve izvorne vlasti nego tek onu koju joj entiteti prepuste. Bez obzira je li to istina ili nije, od triju sadašnjih izvora moći državna je doista najslabija.
Bolesna ovisnost
Neovisnost ili vanjski suverenitet razumijeva samostalnost države ili nacije u donošenju odluka na području svoga teritorija bez uplitanja drugih država ili drugih institucija. Premda u suvremenom političkom i ekonomskom sustavu svijeta nema nijedne države u potpunosti neovisne i samoodržive, ipak sve zemlje nastoje pomno čuvati osnovne značajke neovisnosti.
U Bosnu i Hercegovinu, međutim, pažljivo su ugrađene značajke bolesne ovisnosti. U njoj još uvijek postoji institucija vlasti tzv. Visokoga predstavnika međunarodne zajednice, tj. drugih država, koja stoji na vrhu političke vlasti. Veleposlanici moćnih zemalja često se ponašaju kao nositelji moći veće od državnih institucija BiH. Susjedne države, Srbija i Hrvatska, imaju ugovoreno pravo da se miješaju u unutarnje stvari BiH ako to požele. Ako i ne žele, domaći političari, odavno navikli da se ponašaju kao predstavnici stranih država i nacija, na to ih pozivaju i nekima nutkaju barem pola teritorija države. Ako se ovome daytonskom pravu miješanja u unutarnje stvari pridoda teorija povijesnoga prava „ostavljanja u amanet” bivšim osvajačima da i oni namire potrebe svoje pohlepe, postaje jasno koliko duboko je bolest ovisnosti utkana u tkivo nacije.
Nutarnja neravnopravnost
Osim suverenosti i neovisnosti, referendumsko pitanje je tražilo izjašnjavanje o nutarnjoj ravnopravnosti građana, konstitutivnih naroda i drugih koji žive u Bosni i Hercegovini. Ravnopravnost ne znači samo jednako pravo pred zakonom, nego i jednake mogućnosti na svakome mjestu i u svakoj situaciji u odnosu na druge, ali i na svoje. Toga pak najmanje ima na djelu. Umjesto ravnopravnosti, Daytonom je uveden princip prava jačega i brojnijega i on se premješta s razine na razinu, mijenjajući oblik i učinak, ali ne i efikasnost: oni koji su malobrojniji na bilo kojoj razini, području, mjestu ili zajednici jednako prolaze kod svih i u svakom pogledu.
Čak i unutar svake skupine neravnopravnost je maestralna. Sarajevski Bošnjaci daleko su ravnopravniji od bišćanskih, a kamoli od onih iz RS-a. Pravo i mogućnosti banjolučkih Srba u odnosu na one po brdima i planinama razuđenoga entiteta neusporedivo je, a o federalnim Srbima nema ni zbora. Takav je odnos i Hrvata iz Federacije i RS-a, iz Hercegovine i Središnje Bosne ili Sarajeva. Daytonska BiH do grla je ogrezla u neravnopravnosti koja se u njoj potencira i brani sve do prijetnji ratom ili razlazom.
Povratak referendumu
Zaludu su, dakle, bila referendumska pitanja. Dominantna srpska politika, čini se, ima pravo kada tvrdi da prvi ožujka ne može biti dan neovisnosti BiH, jer ovakva kakva jest država doista ne počiva na referendumskom ožujku nego na daytonskom studenom ili prosincu. No ipak: prava slika stječe se saznanjem kako i tom daytonskom prosincu još više ništa ne štima.
Onaj koga to zanima lako će saznati kako Daytonski sporazum nikada nije službeno ratificiran u parlamentu niti objavljen u Službenom glasniku BiH. Odluka o potpisivanju sporazuma također nije prošla legitimnu proceduru donošenja u državnom parlamentu niti u državnom predsjedništvu. Ovlašteni tumač ovoga državnog sporazuma nije parlament, nego još uvijek stranci: Ured visokoga predstavnika (OHR). Dio toga sporazuma je i ustav BiH (tzv. Aneks 4), koji također nije donesen glasovanjem građana niti su ga prihvatila legitimna državna tijela. Kad se tome doda vijest da je originalni primjerak Daytonskoga sporazuma izgubljen, da dosada nije službeno preveden na jezike konstitutivnih naroda BiH, da u Arhivu BiH nema nijednoga primjerka sporazuma… što onda pričati!
I Dayton je, dakle, nesklapna priča. Napravljen je, doista, kao međunarodni ugovor (ili izgovor da nije moguć bolji!) a takvi ugovori obvezuju. No, odluka o međunarodnom priznanju države Bosne i Hercegovine također je međunarodni ugovor, ali napravljen ne na osnovi prisilnoga sporazuma nego na temelju legitimno provedena referenduma. Država BiH postojala je i bila međunarodno priznata prije Daytona. Jasno je, onda, da se ta činjenica ima pravo obilježavati jer je ona višega ranga od obilježavanja potpisivanja daytonskoga sporazuma. Dayton nije stvorio državu, nego ju samo unakaradio oblačeći joj – kako je to jednom lijepo rečeno – luđačku košulju.
Ima li rješenja? Naravno da ima i to različitih, od kojih je najpoštenije da se državi Bosni i Hercegovini vrati košulja tkana stanom referendumskih pitanja. Pitanje je samo hoće li se toga ikad itko htjeti sjetiti.
