Kolumnist: Elvira Koić - Skupljajući zalaske sunca
Objavljeno: 02. 07. 2019. 09:06
Tako je lijepo prolaziti pored beskrajnih uzoranih njiva, beskrajnih pašnjaka kojima galopiraju konji, pasu stada krava ili po brežuljcima načičkane ovčje pahuljice. Uvijek treba paziti na iznenadnu pojavu i prelijetanje prekrasnih ogromnih srna i jelena. Kao u snu. Suživot je to s čistom prirodom. Toliki prostor, toliko slobode za puni galop, toliko čistoga svježeg zraka za udahnuti. Raširi ruke...

Najljepše je putovati u Slavoniju poslijepodne. Tada se putuje iz gradske gužve u sve veći i veći mir, samo mir, koji je nužan da bi se moglo vidjeti i izvan sebe. Nakon samo dva sata cesta se izravna i čini se kao da postaje svjetlije, iako sunce polako zalazi u retrovizoru.
Teta Anica je imala najbolji odgovor na sva pitanja o tome kako doći do nje ili bilo kamo od nje, a glasio je: „Sam' pravac, i ne skreći!” Točno je tako. Cesta odjednom prestane vijugati, a vidik se širi i širi do obzora. Izmjenjuju se polja, livade, njive, šume, vinogradi, sela, rijeke, jezera, ribnjaci. Velike kuće zamjenjuju sve manje. Ponekad se učini kao povratak u prošlost, koliko su malene i stare, one prave, s ganjkom i velikim dvorištem, ušorene, udaljene od ceste. Slavonija znači ravna cesta, pravi put s kojega se ne želi skrenuti već ići „sam' pravac”. Znači širinu, beskrajnu širinu do obzora, zelenu i plavu. Slavonske ceste prolaze često pored ponekoga usamljenog prastarog hrasta, posljednjih ostataka nekadašnjih šuma, današnjih „krčevina”. Prolaze i kroz redove jablana ili platana, posljednjih preostalih oznaka granica grofovija, kneževina, današnjih županija, općina. Zato svi znaju: sela su na šest kilometara udaljenosti, veća mjesta na 15 do 20, još veća na 30, a kotarska sjedišta na 50 kilometara udaljenosti jedno od drugoga. Gotovo bez greške. Danas kao i kada su stvarana.

Posebno je lijepo u rano proljeće kada u svom tom zelenom plavetnilu procvjeta žuta uljana repica ili u kasno ljeto kada procvjetaju polja zlatnih suncokreta. A najljepše je dolaziti kroz procvjetale majske bagremove šume. Slavoniju je nemoguće ne voljeti jer je dio raja

Tako je lijepo prolaziti pored beskrajnih uzoranih njiva, beskrajnih pašnjaka kojima galopiraju konji, pasu stada krava ili po brežuljcima načičkane ovčje pahuljice. Uvijek treba paziti na iznenadnu pojavu i prelijetanje prekrasnih ogromnih srna i jelena. Kao u snu. Suživot je to s čistom prirodom. Toliki prostor, toliko slobode za puni galop, toliko čistoga svježeg zraka za udahnuti. Raširi ruke...

Gdje sve miriše

Posebno je lijepo u rano proljeće kada u svom tom zelenom plavetnilu procvjeta žuta uljana repica ili u kasno ljeto kada procvjetaju polja zlatnih suncokreta. A najljepše je dolaziti kroz procvjetale majske bagremove šume. Taj božanski miris bagrema podiže sva osjetila na najvišu razinu uzbuđene radosti. Slavoniju je nemoguće ne voljeti jer je dio raja. O tome svjedoče i ljudi. Prije nego se susretne Slavonca ili Slavonku, susretne se bezbroj „krajputaša”, zavjetnih križeva uz njive, na križanjima puteva, tamo gdje bi im se najmanje nadao. Svaki je drukčiji, od prastarih do novijih. Često ovjenčani cvjetnim vjenčićima. Svježe cvijeće i upaljene svijeće svjedoče o živoj vjeri naroda, koji ih je izgradio, kako prastare tako i nove. Čak je i cvijeće u Slavoniji „starinsko”. Ima cestā koje i po pola sata prolaze kroz nepregledna polja visibaba, jaglaca, raznih zvončića, procvalih bagrema. Uz kuće cvjetaju jorgovani, hortenzije i lopta-ruže, a po dvorišnim vrtovima đurđice, žute lale, turski karanfili, gliše, lijepe kate, djevojačke suze, duhovske ruže – božuri, bijeli ljiljani, muškatli. Ma samo po cvijeću znaš gdje si, ne treba ti navigacija.

Miriše zemlja, miriše zrak, mirišu vode, velike i male slavonske rijeke, sve od reda opjevane u predivnim šokačkim pjesmama. Ima velikih rijeka koje nisu opjevane, al' slavonske su sve odavno u vječnosti. Tekla voda Karašica, od Valpova do Našica. Duna, Duna, Dunave, tija vodo ladna... Haiku na slavonski način! Ti zvuci tambura i bračeva, zvuci su tijeka rijeka, uz čiju plimu i oseku se „rikta” srce i teče krv Slavonaca. U ritmu krunice i molitvi. Bez iznimke.

Blagoslovljena zemlja

Duboko je utkana molitva u svaku brazdu, u svako posijano sjeme, izniklu biljku, uz svaki put u Slavoniji, kao zlatne niti u narodnim nošnjama, kao križni putevi u crkvicama. Nema sela bez crkvice ili bar tornja zvonika. Pa čak i na samom rubu velike Drave zavjetna je crkva u Aljmašu, u obliku kita koji je progutao Jonu. Kuće oko svetišta mjere razinu rijeke kada ih potopi i samo se smiju tome, okupane, svježe oličene, ali ne odlaze nikamo kao ni njihovi stanari. Iz Slavonije se ne može otići. Nikada i nikako. Može se samo otputovati jer onaj tko je pio tu čistu panonsku vodu, hranio se plodovima te blagoslovljene zemlje, ne može se ne vratiti. Ta voda i ta zemlja u krvi su svakoga tko je tu nikao i zovu beskrajnom čežnjom koja se gasi samo po povratku na to posvećeno tlo. Samo tu su mir i spokoj. Samo tu se može vidjeti i sebe i izvan sebe. Bez straha, oči u oči, dostojanstveno, a ponizno, s beskrajnom zahvalnošću, kako oduvijek tako i zauvijek.

Zato u Slavoniju treba krenuti poslijepodne, da sunce može mirno i polako zalaziti u retrovizoru, sve do dolaska, taman kada se upali lampa na srid Vinkovaca... I počne misa, večernja.

Izvor:
Svjetlo riječi