Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 11:53
Nismo imali boce za vodu, torbe za boce za vodu, boce s natpisima, reklamama, porukama, tematskim izdanjima… kad si žedan piješ, ne čitaš!

Je li vam još vruće? Ili vam je već hladno? E, da, ne bi bilo loše da malo zagrije, ovo je ipak… A ona vrućina prošlog tjedna? Užas! Jedva čekam da zahladi! Lijeva kao iz kabla, imam dojam da oduvijek pada… Poznato? Sve češće dolazim do zaključka da je glavna karakteristika nas ljudi nezadovoljstvo, a sportska disciplina kritiziranje. Pretprošle zime su svi govorili „Ovakav snijeg nikad nije zapamćen!“, a prošlo ljeto se spominjalo neke najviše dnevne temperature otkad se službeno mjere i bilježe. O učinku staklenika i globalnog zagrijavanja niti djeci više ne možeš reći nešto što ne znaju. Polako. Redom.

Preživljavali smo svi bez klime – princip zamrači, otvori, prozrači i sutra ispočetka, današnjoj djeci nezamislivo. Ništa nije ljepše od nestrpljivog iščekivanja u zamračenoj sobi da vrućina „padne“ i da ti odrasli dozvole da istrčiš kao najbrži atletičar na svijetu u potrazi za isto tako „oslobođenim“ prijateljima

Sjećam se priča starijih o velikom snijegu 1956. (ako sam dobro zapamtila) godine. Navodno je taj snijeg bio toliki da su djeca u smetovima kopali toliko duboke rupe iz kojih odrasla osoba nije mogla izaći bez nečije pomoći, nakon što bi na opću radost kopača upala unutra. Zamrzavanje instalacija i pucanje ovoga i onoga od niskih temperatura također nije izmišljotina novoga doba, dobro se sjećam bilo je toga oduvijek. Mrznule su ceste i led pucketao na sve strane i bez najnovijih katastrofalnih najava. I jezera su presušivala, pa se nalijevala preko svake mjere i nitko se nije zbog toga posebno zabrinjavao. Ne treba posebno niti spominjati duga ljeta i silne vrućine. I sada osjećam vrući pijesak neasfaltirane ulice pod bosim stopalima koji tako prži da ne možeš stajati na mjestu, nego skakućeš i to na prstima i sve tražiš mrvicu hlada da u nju staneš.

Preživljavali smo svi bez klime – princip zamrači, otvori, prozrači i sutra ispočetka, današnjoj djeci nezamislivo. Ništa nije ljepše od nestrpljivog iščekivanja u zamračenoj sobi da vrućina „padne“ i da ti odrasli dozvole da istrčiš kao najbrži atletičar na svijetu u potrazi za isto tako „oslobođenim“ prijateljima i da znaš da će igra trajati sve do u noć, dok se ne upale lampe i ne čujemo one mrske rečenice o tome kako je kasno, kako je vrijeme, kako ćemo nastaviti sutra… A sutra, neka nova igra i nikad nije bila ista kao danas.

Žedni smo bili isto kao i ova „nova“ djeca, pili vodu iz čaša, poredani u dugačkoj koloni čije začelje, kao što pas dugog repa viri iz premale kućice, strši iz ulaznih vrata kuće sretnika koji stanuje najbliže lokaciji na kojoj se trenutno igramo. Vani smo u nedostatku posude pili iz ruku, najčešće prljavih ili barem polu-čistih, naučili o tome da je odstajala voda u vrtnom crijevu vruća i da pri tom slučajno poliveno, zatim naglo uvenulo povrće u vrtu za vrelog dana neminovno nosi neugodan osjećaj na određenom dijelu tijela, ako te ulove i zasluženo „nagrade“. Nismo imali boce za vodu, torbe za boce za vodu, boce s natpisima, reklamama, porukama, tematskim izdanjima… kad si žedan piješ, ne čitaš!

Zbog svega navedenog pitam se jesmo li stvarno toliko ugroženi ili smo se samo jako razmazili? Na lakše se nije ni potrebno navikavati, odmah prihvatiš i istog trena zaboraviš ono ranije. Pitanje je što je zapravo „bolje“ i „lakše“.

Mogu samo reći, hvala ti Bože da u mom djetinjstvu nije bilo ni klima uređaja, ni vode u bocama, meni je bilo savršeno i bez toga! Ne sjećam se ni znoja ni žeđi samo sreće i osjećaja slobode. Kažu da se vječni putnici Romi jedini smiju kad pada kiša. Kad ih pitaju čemu se tu imaju veseliti, kažu zato jer će sutra biti sunce. Jednostavna logika. I lako primjenjiva.

Od sveg srca svima darujem ovo razmišljanje. Jednostavno, riječ je o stavu. Samo treba u jutro dati na znanje cijelome svijetu, a prije svega samom sebi – ništa mi neće ovaj dan pokvariti! Kao u pjesmi, jer ovo i je vrijedno pjesme. Moj pozitivan stav, moj stav vječitih putnika, pravih tragača za srećom, ono je što mi nitko i ništa ne može oduzeti, ako krenem tako od jutra, prepun pozitivnih misli ili ću ih ja barem doživjeti takvima. Događaji će se redati bez obzira na to bila ja sretna ili tužna zbog toga. Kad bolje pogledam u pitanju je samo ambalaža, sam sadržaj će ionako biti isporučen na kućnu adresu. Svakome od nas.

Izvor:
Svjetlo riječi