Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 27. 10. 2021. 08:33
Kada se govori o zadnjim Isusovim riječima na križu, tradicionalno ih se spominje sedam. One su predmet molitva i razmatranja, kao i mnogih glazbenih djela. Ali ima i osma riječ Isusa s križa koja se nikada ne spominje.

One poznate Kristove riječi duboko su urezane u naše pamćenje: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine” – kao poziv na ustrajno i iskreno opraštanje, i u najtežim trenucima; „Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!” – kao spomen beskrajnoga milosrđa, jer Bog oprašta raskajanom grešniku u času smrti; „Ženo, evo ti sina! Sinko, evo ti majke!” – kao uspostavljanje trajne veze Isusove majke i njegovih učenika, čak i kao simbol Crkve koja je dana vjernicima; „Žedan sam” – kao znak patnje, ali i više, kao znak žudnje za Božjom voljom; „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” – jezivi iskaz potpunoga očajanja i napuštenosti, nezamislivo zamračenoga neba nad Božjim Sinom; „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj!” – kraj je sad blizu, Spasenje je nadomak ispunjenja, što će biti iskazano sedmom riječju: „Dovršeno je!”

Krik ima lice i usta

Ali ima još jedna riječ, nakon svih ovih: Isus je kriknuo. U Evanđelju po Mateju čitamo da je Krist, nakon što je glasno zavapio „Eli, Eli, lema sabahtani?”, još jednom povikao – i ispustio duh. Tek nakon toga krika razderao se hramski zastor i nastao je potres, poslije čega su se raspuknule pećine i otvorili grobovi, da bi iz njih izašli mnogi sveti i ukazali se u Jeruzalemu kao živi. Krik je bez riječi, ali ne i bez značenja, kako kaže Helge S. Kvanvig, norveška teologinja, u svojoj knjizi nazvanoj Teologija krika – on ima značenje, kaže ona, i samo se čini da nije artikuliran: „Ne možete zamisliti krik kao nešto apstraktno, uvijek ima lice i usta. U svojoj okrutnosti, smrt se može činiti mirnom, ali krik nije miran. To je eksplozija slomljenog života.” U Novom zavjetu viču ili očajnici koji mole Isusa da ih izliječi, ili opsjednuti koje napastuje Đavao; vrlo često demoni vrište pred Isusom kad ih istjeruje. Vikanje je znak protivljenja Isusu, kao kad je mnoštvo urlalo pred Pilatom, ili kad su u Solunu gnjevni ljudi provalili u Jasonovu kuću ili kad su u Jeruzalemu željeli uhititi Pavla. Vrisak je vapaj, vrisak je prosvjed, vrisak je, kao kod proroka Jeremije, jauk i tugovanje zbog uništenja. Naposljetku, Žena odjevena u Sunce, kojoj je Mjesec bio pod nogama, u Otkrivenju viče od bolova – bila je trudna i mučila se da rodi. Vrisak je početak novoga, zagonetan i neponovljiv.

S druge strane krika

Kao što je zagonetan i neponovljiv prazan grob. Kao što se ne može prepričati krik, tako se ne može opisati praznina. I jedno i drugo je bez oblika i sadržaja; ne može se prikazati, ne može se objasniti. Za budizam, vjeru bez Boga koja teži ugasnuću želja, vrisak i praznina dva su najčešća znaka prosvjetljenja – to je ono dokle može doći čovjek; to je ono što osjetimo i vidimo kad dođemo na rub svojih snaga, na granicu svoje pameti, kad dodirnemo kraj svega stvorenoga. Da bismo išli dalje, trebamo ruku Oca, ukazanje Sina, nadahnuće Duha. U Drugoj poslanici Timoteju sv. Pavao nudi upravo taj znak praznine: „Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju.” Međutim, u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao daje i više od praznine: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici”; Pavao daje svjedočanstvo o susretu s Uskrslim.

Isusov krik je bio potresan, on ga je ispustio iz dubine svoje duše, i ne može se zamisliti da je itko ostao ravnodušan kad ga je čuo. Isusov krik bio je izraz čitava njegova tijela i duha, i zato ga ne možemo prizvati ni zamisliti. Budući da nam je nespoznatljiv, došao je u društvu riječi, njegovih zadnjih riječi na križu: krik se nadovezuje na poziv na opraštanje, on je podsjetnik na neizmjerno milosrđe, on daje Mariju kao utjehu, on je ljudski glas u potpuno mračnom svemiru, on je točka na Božji plan spašavanja čovjeka. Tek tako možemo taj strašan krik čuti i razumjeti, tek tako nam on govori.

Praznina nije zadnja riječ

A slično je i s praznim grobom. Čovjek ne može podnijeti pogled u prazno, nama se vrti kad stanemo na rub ništavila jer osjećamo da ćemo pasti u nj i nestati bez ostatka. Ta evanđeoska praznina, međutim, kao i krik, ima značenje i samo se čini da je neuhvatljiva i neartikulirana. Ta praznina stoji na mjestu smrti – ondje gdje je trebala biti trulež, sada je ništa. Smrt koja sve p*-oništava, i sama je poništena; njezin žalac je nestao. I kao što kršćanstvo nije svedeno na krik, nego iz njega proistječu mnoge riječi nade, tako kršćanstvo nije svedeno na prazninu. Iako bi i to već bilo veliko, apostoli Ivan i Petar u praznom grobu nisu zadnja riječ evanđelja.

Evanđelje po Mateju navodi da se anđeo pojavio kraj Isusova prazna groba i objavio Isusovo uskrsnuće pobožnim ženama Mariji Magdaleni i drugoj Mariji koje su u osvit došle pogledati grob; pošto su žurno otrčale javiti Isusovim učenicima, putem su srele Isusa. Prema Evanđelju po Luki dva čovjeka u blistavoj odjeći rekli su im: „Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!” I više od toga, u Djelima apostolskim piše da se Isus pojavljivao na mnogim mjestima četrdeset dana nakon uskrsnuća i da su ga mnogi vidjeli, dvojici učenika u Emausu i Pavlu u pustinji, da se samo njih spomene.

Prisutnost i ljubav

Praznina se ispunila prisutnošću, vrisak se ispunio ljubavlju. Iako je krik zadnji Isusov glas na ovom svijetu, nismo na krik svedeni; i svojim kricima, kad smo potreseni do dna duše, možemo naslutiti da je Bogočovjek s nama i da s nama viče. Iako je praznina zadnji Isusov znak dok je s nama bio u zemaljskom tijelu, nismo na prazninu svedeni. Ta je praznina prostor u koji uskrsli Krist dolazi i zato u svakoj našoj praznini može biti dobrodošao. Riječ koja je na koncu Muke zanijemjela, vratila se da nam govori, da s nama bude za stolom, u razgovoru, oko vatre, na obali, na putu. Rječitoga li krika, ispunjene li praznine!

Izvor:
Svjetlo riječi