Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 20. 04. 2017. 12:47
Franz Rosenzweig znakovito piše kako sinagoga uvijek treba biti "nijema opominjateljica" Crk­vi da se ona u svojemu navještaju ne izgubi u općeljudskom.

Sinagoga opominje Crk­vu da ostane vjerna svojemu navještaju koji će uvijek ostati sablazan čovjeku, koji još nekako može prihvatiti da je božansko ili Bog opće prisutan, ali kojemu neizmjerno smeta prebliski Bog, Bog na križu, Isus Krist. Tako će današnji čovjek još i htjeti prihvatiti nespoznatljivoga, dalekoga Boga, ali Boga koji je preblizak, a time isključiv i zahtjevan, Boga u Isusu Kristu, Boga koji se tare tijelom o tvoje tijelo, to pak nikako ne želi prihvatiti. Takav bi ga se Bog previše ticao. Zato je danas popularno biti agnostik, jer je istina agnosticizma: Bog me se ne tiče.

Sinagoga i danas opominje Crk­vu na razne načine, ponajprije starozavjetnim tekstovima, među kojima posebno mjesto zauzima knjiga Izlaska. Poznati egiptolog Jan Assmann nedavno je objavio djelo upravo o toj knjizi pod naslovom "Exodus". U njemu se Assmann distancira od svoje vlastite teorije o tzv. "mojsijevskom razlikovanju". Naime, prije je tvrdio da mojsijevsko razlikovanje podrazumijeva razlikovanje između istinitoga i lažnoga. Zbog toga se njemački egiptolog kritički obrušio na monoteizme koji, unatoč svojim pozitivnim vidovima (primjerice, osjetljivosti za istinu), ipak šire isključivost, a time i nasilje. Sada pak u "Exodusu" Assmann povlači svoje teze, tvrdeći da je mojsijevsko razlikovanje zapravo razlikovanje vjernosti, tj. radi se o "monoteizmu vjernosti". To je razlikovanje između: 1. Egipta i Izraela; 2. Izraela i naroda; 3. prijatelja i neprijatelja; 4. vjernosti i izdaje. Drugim riječima, biblijska je isključivost dobra, jer ona izriče Boga "exodusa", a to je bliski i vjerni Bog.

Budući da Bog želi biti blizak svojemu narodu, budući da mu je toliko stalo do izraelskoga naroda, on "izlazi" iz sebe i izbavlja ga iz egipatskoga ropstva. Takav golemi događaj Božje objave, Božjega "exodusa", koji normativno određuje svu povijest, uopće ne postoji u drugih religija. Osim toga, u Izraelu takav bliski Bog sam daje zakone, što opet ne postoji nigdje u drugim religijama, gdje su bogovi samo čuvari već postojećih zakona. Bog "exodusa" također je i vjerni Bog. Naime, Božja bliskost sa svojim narodom dolazi posebno do izražaja u činjenici da Bog sklapa savez vjernosti s čovjekom. U drugim pak religijama Bog je previše Bog da bi se spuštao na čovjekovu razinu i sklapao s njim nekakve saveze. A za Boga "exodusa" savez je toliko važan da ga on shvaća kao svoj brak s izraelskim narodom, pa je zato i ljubomoran, ljutit, bijesan, jer ga narod izdaje. Taj osjećajni Bog, koji smeta također i nekim prosvijećenim krš­ćanima, zapravo samo svjedoči o tomu da je to bliski i vjerni Bog, Bog Saveza. I tko se sablažnjava takvim Bogom, sablažnjava se opet bliskim i vjernim Bogom. Sa strane naroda, savez pak podrazumijeva također bliskost i vjernost Bogu, prekid s ostalim savezima, s ostalim bogovima. Bog je učinio "exodus" pa i njegov narod treba učiniti "exodus": izići iz sebe i biti isključivo Božji.

Assmann, također, tvrdi da se u "Exodusu" dogodio politički "exodus", izlazak iz sustava orijentalnih sakralnih kraljevstava u ideju naroda, izabranoga naroda u smislu nove političke forme zajedničkoga života. Tako nastaje ideja naroda koja je u suprotnosti s Egiptom koji predstavlja državu, tako da se može govoriti o golemom kritičkom elementu spram svake državne vladavine koja poništava narod (naciju). Zbio se također i religijski "exodus", izlazak iz simbioze božanskoga i ljudskoga unutar svijeta u odnos između Boga koji je izvan svijeta te naroda koji on izabire, iz okrenutosti prema prošlosti u okrenutost prema budućnosti.

I, da se vratimo našoj temi. Sinagoga i danas krš­ćane opominje da je vjera "exodus". Vjerujemo u Boga "exodusa", Boga koji je u Isusu Kristu postao najbliskiji čovjeku, koji je sklopio "novi savez" bliskosti i vjernosti. Takav najbliskiji Bog jest zahtjevni Bog, on očekuje "exodus" vjere, izlazak iz saveza s bogovima ovoga svijeta i ulaženje u "novi savez" bliskosti i vjernosti njemu. A tako je uvijek u ljubavi, jer ljubav je "exodus": "Incipit exire qui incipit amare." (Augustin)

 

Izvor:
Svjetlo riječi