Kolumnist: Božo Skoko - HR retrospektiva
Objavljeno: 02. 08. 2017. 10:35
Dvojici novih svetaca i papa našeg doba zajednička je ne samo istinska vjera i služenje već i činjenica da su bili izvrsni komunikatori i vizionari koji su plijenili pozornost i osvajali srca milijuna vjernika, ali i nevjernika

Papa koji je otvorio vrata Vatikana. Kad je 1958. za papu izabran malo poznati venecijanski patrijarh Angelo Giuseppe Roncalli, koji nije pripadao ni jednom kardinalskom klanu, svi su ga smatrali tzv. prijelaznim papom, kakve povijest pretjerano ne pamti. No, vrijeme će vrlo brzo pokazati da su se prevarili. Od prvog dana svoga pontifikata papa Ivan XXIII. unosio je velike promjene u Vatikan. Iako je treći kat Apostolske palače do tada bio intimno područje pape, on je prvi pustio kamere u svoje odaje. Spustio se među ljude kako bi svima bio blizu. Prolaznici su ga susretali i izvan vatikanskih zidina u šetnji, bez pratnje i pompe. To je bila potpuna promjena imidža, od aristokratskog i hijerarhijskog Pija, do pape koji se volio nazivati seljakom. Ljudi ga počinju doživljavati kao dobrog pastira, a neki ugledni teolozi razočarano se pitaju što se događa s tim starcem.

Iznenađenje raste u trenutku kad novoizabrani Papa saziva konzistorij i imenuje dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta. A samo tri mjeseca nakon svoga izbora, Ivan XXIII. u siječnju 1959. godine okupljenim kardinalima u crk­vi Svetog Pavla izvan gradskih zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila, što je predstavljalo najveću reformu Katoličke Crk­ve još od 1870. Ta objava je zaprepastila nazočne kardinale, a svijet je ostao bez daha takvom hrabroš­ću. To od ovog pape uistinu nitko nije očekivao. A skromni Ivan XXIII. je želio provesti temeljitu obnovu Crk­ve te redefinirati njezinu ulogu u odnosu na svijet, politiku, nevjernike, vjernike drugih religija... Papa je želio modernizirati i osuvremeniti Crk­vu. Svojim biskupima je rekao: Crk­va nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati... Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra. Provjetrimo Crk­vu.

Istodobno dok teku pripreme za ovaj povijesni događaj, papa se aktivno uključio u rješavanja svjetskih političkih kriza između Istoka i Zapada. Neumorno je posredovao, otvoreno pozivao i apelirao. Bio je to pozitivan šok za političare toga vremena koji su uvažavali njegova stajališta i pregovorima su zamijenili zveckanje oružja. I dok je cijeli katolički svijet proživljavao renesansu, pokrenutu Koncilom, papa Ivan je doživljavao osobnu kalvariju. Naime, nekoliko dana prije početka Sabora saznao je da boluje od raka želuca. Nije širio tu vijest kako ne bi pokvario sveopće oduševljenje. Koncil je pokrenuo goleme promjene. Mnogi napredni poticaji ni danas nisu zaživjeli punom snagom, što dovoljno govori koliko je u nekim stvarima bio ispred vremena. Papa Ivan XXIII. umro je 3. lipnja 1963. u osamdeset drugoj godini života. Njegovi suvremenici kažu kako nijedan papa do tada nije bio tako voljen u narodu. Još za života vjernici su ga nazvali Dobri papa, a mnogi njegov stil uspoređuju s onim pape Franje.

Papa koji je pohodio cijeli svijet. U listopadu 1978. kardinali su, okupivši se u Vatikanu, ponovno iznenadili cijeli svijet. Izabrali su relativno brzo jednog od najmlađih papa novijega doba, prvog papu iz jednog slavenskoga naroda. Tada sigurno nisu mogli ni sanjati kako su izabrali papu s jednim od najduljih pontifikata u povijesti Crk­ve, čovjeka koji je uveo Crk­vu u 21. stoljeće, čovjeka čija su toplina, neposrednost i karizma šarmirale i najzabačenije kutke svijeta. Bio je to uistinu neobičan papa – bavio se glumom, pisao pjesme, bio je aktivan sportaš, imao je svojedobno i djevojku, na svojim leđima je osjetio teret i nacizma i komunizma. Živio je s običnim malim ljudima, radnicima i odlično je poznavao njihove tegobe. Istodobno je bio potpuno otvoren novim tehnologijama, načinima komuniciranja i trendovima, što ga je približilo mladima, ali i nevjernicima.

Ovaj je papa bio naš suvremenik u svakom pogledu te riječi, pa bez podrobnijih analiza podsjetimo kako je u 26 godina svoga pontifikata posjetio 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike. Papa se tijekom cijelog pontifikata zalagao za mir. Pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicama. Prvi je papa koji je ušao u džamiju i sinagogu. Uoči Velikog jubileja 2000. otvoreno se ispričao za sve grijehe koji su počinjeni u ime Crk­ve kroz povijest – od uništavanja južnoameričkih starih civilizacija i križarskih ratova do inkvizicije te žrtvama suvremenih oblika zlostavljanja djece od strane pojedinih svećenika.

Za vrijeme pontifikata napisao je te izgovorio oko 15.000 raznih govora i dokumenata, što je oko 18 milijuna riječi. Napisao je 14 enciklika, 11 apostolskih konstitucija, 41 apostolsko pismo, 15 apostolskih pobudnica i više knjiga. Među ostalima, zaslužan je za međunarodno priznanje hrvatske države, koju je posjetio čak tri puta – 1994, 1998. i 2003. Bio je istinski prijatelj hrvatskog naroda i prvi papa koji je pohodio Bosnu i Hercegovinu. Voljeli su ga u svim dijelovima svijeta. Čak i među nevjernicima te pripadnicima drugih religija. Bio je medijska zvijezda, a tu je moć koristio da bi svijetu približio Krista.

Kad je u travnju 2005. zatvorio oči u svojoj skromnoj sobici u Vatikanu, stotine tisuća ljudi na Trgu svetog Petra pljeskalo je njemu u čast, baš onako kako su mu pljeskali kad im se daleke 1978. obratio (nakon izbora za Petrova nasljednika) na talijanskom jeziku riječima kako dolazi iz jedne daleke, ali prijateljske zemlje te neka mu oproste ako loše izgovara njihov jezik, poručivši svijetu: "Otvorite vrata Kristu!" Osjetila se golema praznina, ne samo u Crk­vi već i u cijelom svijetu. Nitko nije mogao zamisliti život Crk­ve nakon Ivana Pavla II. jer je on bio simbol moderne Crk­ve i jedan od najvećih lidera suvremenog svijeta. A sve ih je osvojio svojom jednostavnoš­ću.

Izvor:
Svjetlo riječi