Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 10. 01. 2020. 08:54
Prije nekoliko godina, uoči Božića, kolege na mojem poslu poveli su razgovor o tome tko im je donosio darove za Božić. Nekima je donosio Isus, nekima Isusek, nekima Dijete Isus.

Nekim kolegama, i to onima mlađima, darove je donosio Djed Božićnjak, nekima starijima Djed Mraz; neki darove nisu dobivali na Božić, jer se u njihovoj kući nije slavio, nego za Novu godinu – Dan dječje radosti, kako se službeno zvao taj dan u Jugoslaviji.

Glave su se tada okrenule prema meni. Iznenada sam se vratio u djetinjstvo, roditelji stoje sa mnom uz bor.

Meni je darove nosio Kristkind – rekao sam kolegama i svi su se dobroćudno nasmijali. Kristkind – Dijete Isus tako se kaže na njemačkom – to im je zvučalo kao iz nekoga pradavnog doba, ali doista je Kristkind još bio živ u mojem očinskom domu. Bio je to isti Kristkind koji je i mojim roditeljima donosio darove, i koji je darove donosio mojim djedovima i bakama, i pradjedovima i prabakama.

Teror sreće

Bili su to vrlo skromni darovi. A danas je u preobilju svega Božićem zavladao cinizam – ispražnjen od sadržaja, Božić se ispunjava formom glupavih komedija, gomilom nepotrebnih darova, šarenih čestitki, kičastih ukrasa, užasnih pjesama i provizornih štandova. Kako se uživjeti u rođenje siromašnoga djeteta kad smo svi prepuni svih mogućih stvari? Kako se uopće uživjeti u rođenje djeteta kad naše društvo djece ima sve manje i sve ih teže prima?

Teror sreće, kako je to nazvao francuski pisac i mislilac Pascal Bruckner, toliko je moćan da se međusobno nadmećemo tko će biti sretniji, da hrlimo u šoping-centre kojima bauljaju samo sretni ljudi, i da odlučno izbjegavamo sve one koji djeluju nesretno, kao da je peh zarazan. A Božić kako su nam ga mediji organizirali trijumf je te lažne sreće.

Moj hipermarket jednoga je sunčanoga ponedjeljka osvanuo okićen plastičnim granama i kuglicama. Naručili su nas u pola pet ujutro da okitimo prodavaonicu – rekla mi je izmučena prodavačica. Stvarno je grozno natjerati ljude da se u nedjelju probude u tri ujutro da meni ukrase prodavaonicu lažnim zimzelenom i umjetnim snijegom, samo da bih više trošio. Ali kad kapitalizam nema granica: on će zaraditi i na priči o siromašnom djetetu koje se rodilo u štali jer nije bilo za nj mjesta u gostionici.

Advent, Advent, Licht abblend – to je njemačka dječja brojalica koja kaže: Advent, advent, svjetlo svijetli. Ali svijetli li danas zbilja? Već su nas odasvud spopali Djedovi Mrazovi, jelke i kuglice, dok šoping-centri razveseljavaju kupce božićnim pjesmama i nude nas kobasicama i kuhanim vinom. Pascal Bruckner napisao je i jednu satiričnu knjižicu pod naslovom „Upomoć, Djed Božićnjak se vraća!ˮ U njoj je Djed Božićnjak demoraliziran neumjerenošću dječjih zahtjeva pa je napustio svoj posao. Zgadilo mu se nositi hrpe i hrpe poklona dječurliji kojoj do njih nije uopće stalo. Slom trgovine bio je strašan – toliko da je o tome zasjedalo Vijeće sigurnosti i zadužilo CIA-ju da ga pronađe, otme i privede njegovoj dužnosti: trošenju novaca za darove koji nikome nisu potrebni.

Trgovački datum

Sjećam se jednoga rječnika objavljenoga u doba socijalizma u kojem je pisalo da je Božić značajan trgovački datum. Tada sam to smatrao sitnom zlobom nekoga previše revnog aparatčika, ali sada vidim da uopće nisu pretjerali. Nedavno je jedan irski katolički svećenik rezignirano izjavio da je Božić izgubljen za vjeru, da se pretvorio u gomilanje ispraznosti, i da bi vjernici morali naći neku drugu riječ za proslavu Spasiteljeva rođendana.

Ne samo da je Božić postao uglavnom samo značajan trgovački datum nego je i svake godine sve značajniji. Naime, osiromašen narod pokušava se natjerati da i dalje troši jer da se inače nikada nećemo izvući iz recesije – tako barem tvrde ekonomski stručnjaci koji recesiju nisu niti predvidjeli. Ti su eksperti još donedavno svima objašnjavali da je rast vječan, potrošnja dobra, a broj šoping-centara mjera usporedbe s razvijenim zemljama. No sad smo otkrili da rast nije vječan, da šoping-centri propadaju i da su vječni jedino dugovi – zbog čega trošenje ne samo da nije privlačno, nego je postalo i nemoguće.

„Radit ćemo nedjeljom ako to naši kupci traže”, rekao je pred Božić šef jednoga trgovačkog lanca, dok njegovi prodavači padaju s nogu. „Htjeli smo majkama male djece, koje su kod nas zaposlene, dati slobodnu nedjelju, ali smo onda shvatili da će to tražiti i drugi, pa smo odustali”, kaže drugi šef.

Kupovanje i trošenje nikada ne smije stati, čak ni nedjeljom. Pa u što onda vjeruju oni koji ne vjeruju, da posudim pitanje iz naslova jedne knjige Umberta Eca i milanskoga nadbiskupa Carla Marije Martinija?

Besplatni dar

Oni vjeruju, kako piše u Velikom Gatsbyju, u vječno zeleno svjetlo. Život je za njih jedan beskrajni zeleni val: treba dati gas i paziti da nas nitko ne omete; ako neki pješak u krivi čas istrči na ulicu, to gore po njega; ako slučajno izgubimo zeleno svjetlo, zauzet ćemo što bolju poziciju za sljedeći zeleni val i dati gas. Nezgodno je jedino što je ta vjera nekako potrošena: crveno svjetlo upaljeno je dobrom dijelu zapadnoga i istočnoga svijeta, a u Hrvatskoj nekako to crveno svjetlo svijetli jače nego drugdje. Opće osiromašenje, rasprodaja obiteljskoga zlata, novi porezi i pad kreditnoga rejtinga – sumnjam da se to nadoknadilo u božićnom šopingu.

Hipermarket u susjedstvu cijeli će advent raditi sat ranije nego inače. Kafić u blizini oglašava božićni party do sitnih sati pod ovim sloganom: „Podijelimo božićnu radost”. Ali božićne radosti nema u hrpama stvari, pogotovo dok siromašni imaju, kako to lijepo kaže američka kantautorica Tracy Chapmen, hrpe ničega.

Odasvud nas zovu na sumanuto i nepotrebno trošenje, a dovoljno je samo kleknuti pred siromašno Dijete i dati mu dar – svoju ljubav. Jer, ne zaboravimo, na Božić se zapravo slavi Isusov rođendan, pa je red da na taj dan dar dobije slavljenik. A čemu bi se Isus više veselio nego našem srcu? Daru, koji je k tome i posve besplatan... Dijete Isus će se roditi, kao i svake godine, što je jedino važno. Advent, Advent, Licht abblend – svjetlo će zacijelo zasjati.

 

Izvor:
Svjetlo riječi