Kolumnist: Boris Havel - Eurocentrično
Objavljeno: 06. 05. 2022. 08:45
Ono što se za današnja vremena može reći jest da su pred kršćane donijela nove izazove i drukčiju prijetnju. Granica između kršćanskoga i nekršćanskoga, između vjere i zablude, koja je prije bila oštra, jasna i razmjerno lako spoznatljiva, danas je često zamagljena i konfuzna

Jesu li za kršćane vjernike nastupila posebno teška vremena? Nisam siguran. Vremena jesu teška, ali bilo je i težih. Do prije samo dva naraštaja jugoslavenske su komunističke vlasti progonile svećenike i vjernike od kojih su mnogi zlostavljani i ubijeni. Ovih se dana prisjećamo života i smrti blaženoga Alojzija Stepinca. Uspomena se na njega često povezuje s teškim političkim prilikama pod kojima su Hrvati živjeli u Titovoj Jugoslaviji, ali ne treba zaboraviti da je on pretrpio mučeništvo zato što je među Hrvatima raspirivao žar vjere i čuvao jedinstvo Crkve, a ne zbog političkoga mišljenja. Svaki je Hrvat mogao izbjeći zlostavljanje, zatvaranje, gubitak posla i imovine prestane li pohoditi crkvu i prestane li djecu odgajati u duhu vjere. Mnogi su to i učinili. Ali mnogi i nisu. To su muževi i žene kojih se danas spominjemo sa zahvalnošću.

Ne tako davno dio je hrvatskih zemalja teško pritiskao turski zulum. Hrvatske su katoličke obitelji dan za danom živjele znajući da im se u bilo kojem trenutku na vratima može pojaviti Turčin i odvesti im dijete da ga više nikad ne vide. Kako je u to vrijeme bilo majkama i očevima ustajati ujutro ne znajući hoće li ili neće dočekati večer sa svom svojom djecom ili će koje od njih završiti u haremu ili u janjičarima, nikad nećemo saznati. Svaki je od njih mogao izbjeći agoniju takva življenja napuštajući vjeru otaca i prelazeći na islam. Mnogi su to i učinili. Ali mnogi i nisu. Iz današnjega očišta, kad je sveprisutna misao kako kršćani i muslimani štuju „istoga Boga”, nekome može biti začudno kako svi nisu potražili utočište u konverziji. Umjesto toga, ti su muževi i žene stisnuli zube, zavapili Ocu na nebesima i ostali vjerni utjelovljenom i uskrsnulom Spasitelju. Neka mi, dakle, nitko ne govori da su za kršćane došla posebno teška vremena prije nego što se prisjeti da su mu predci zbog vjere mogli u trenu ostati i bez glave i bez djeteta.

Izazovi novoga vremena

Ono što se za današnja vremena može reći jest da su pred kršćane donijela nove izazove i drukčiju prijetnju. Granica između kršćanskoga i nekršćanskoga, između vjere i zablude, koja je prije bila oštra, jasna i razmjerno lako spoznatljiva, danas je često zamagljena i konfuzna. Kadgod je toliko nejasna da se i nesvjesno može duboko zagaziti na drugu stranu i dugo lutati njezinim bespućima, a ne znati. Prijetnja kršćanskoj vjeri Hrvatima odavno više ne dolazi u obliku grube sile, ni pod petokrakom ni pod turbanom, nego u obliku prosvjetiteljstva, u obličju koje ne prijeti i ne straši, nego privlači i opčinjava. Javni je i mrežni prostor prožet porukama fundamentalno protivnima kršćanskoj vjeri, a šire se kroz obrazovanje i medije koji su postali prisutniji, dostupniji i potrebniji nego ikada prije. Lučonoše prosvjetiteljstva i sekularnoga humanizma nastoje kršćanstvo sadržajno redefinirati, a ne formalno dokinuti.

Prijetnja kršćanskoj vjeri Hrvatima odavno više ne dolazi u obliku grube sile, ni pod petokrakom ni pod turbanom, nego u obliku prosvjetiteljstva, u obličju koje ne prijeti i ne straši, nego privlači i opčinjava

Obrazovanje i mediji ne mogu se, dakako, per se svrstati među nositelje protukršćanske poruke, kao što se to moglo s komunizmom, pa izbjegavati. Dapače, obrazovanje je za razliku od komunizma i poželjno i dobro. Ono se u kršćanskom svijetu poticalo, a u okrilju su kršćanske civilizacije nastala prva sveučilišta, razvila se najbogatija kultura, tiskane su prve knjige i pojavila se moderna znanost. Slično se može kazati i za medije. Kršćani su od najranije povijesti bili voljni pred javnost iznijeti svoje mišljenje i polemizirati s onima koji misle drukčije. U kršćanskoj je Europi obrazovanje prije nego igdje drugdje u svijetu postalo široko dostupno, a sloboda tiska i javne misli oblikovali su zdravo, radoznalo i samokritično društvo. Nije dakle problem općenito u obrazovanju i medijima nego u jednom dijelu njihova sadržaja koji nije uvijek lako razabrati i odvojiti od sadržaja koji je poučan i koristan.

Mudrost ovoga svijeta

Sadržaji koji su s kršćanskoga očišta sporni ne očituju se kao čini crne magije koje baca vrač zakrvavljenih očiju i zapjenjenih usta. Prišuljaju se polako kao općepoznate, općeprihvaćene, prosvijetljene misli koje se podrazumijevaju. Takve ideje imaju velik potencijal zbuniti kršćanina i poljuljati mu vjeru. Među takvima je ideja da je istinski kršćanin tolerantan prema svemu i svačemu, svakoga tapša, podržava i blagoslivlja iz svoje hiperduhovne jin-jang zen nirvane. Ma, je li? Kome onda Ivan Krstitelj kaže „zmijski skoti!” (Mt 3,7), kome Isus: „luđaci i slijepci”, „licemjeri jedni, koji ste slični okrečenim grobovima” (Mt 23,17-27), a kome Pavao „ako zaista tko navješćuje radosnu vijest protiv one koju ste primili, neka je proklet!” (Gal 1,9). Nadalje, sve je nametljivije medijsko predstavljanje Crkve kao rigidne, inkvizicijske ustanove koja se tijekom povijesti uglavnom bavila gušenjem ljudskih prava, progonom vještica, suzbijanjem znanosti, zataškavanjem pedofilije i raspirivanjem vjerske mržnje.

Čovjek nije samo materija, nego posjeduje i besmrtnu dušu. To što se tu dušu ne da staviti pod mikroskop nije znanstveni dokaz da ona ne postoji, nego je upozorenje da je ljudsko znanje ograničeno

Zamisli, imagine, kako bi svijet bio lijep kad ne bi bilo religije, pjeva John Lennon, a znamo na koju je religiju imao poseban pik. Tko normalan s takvom Crkvom želi imati posla? Nadalje, moderna je općeprisutna i naizgled općeprihvaćena misao kako sve religije vode k Bogu i zagovaraju mir. Nije točno: kršćani vjeruju da je Isus jedini put. Mira s Bogom nema bez križa. Onima koji Isusa ne poznaju treba ga navijestiti; pitajte Antu Gabrića. Ranije spomenuta misao prema kojoj kršćani i muslimani štuju istoga Boga također nije točna; pitajte Nikolu Tavelića. To je islamska dogma (sura 29:46), nebranjiva s biblijskoga stajališta. Allah nije Jahve. Što se kršćana tiče, svatko je slobodan vjerovati što mu mila volja poželi, ali pripuštanje stranih dogma u kršćanstvo čin je krivovjerja a ne kršćanske ljubavi. Nadalje, tvrdnja da je svijet nastao slučajnim praskom i nasumičnim preslagivanjem čestica nedokaziva je vjera, štoviše praznovjerje, nikako znanost. Kršćanin vjeruje da je Bog stvorio svijet sa svrhom, dobro, i ni jedna mu se čestica nije slučajno omakla. Naučavanje da je čovjek postao od amebe preko gliste, žabe, pande i majmuna nespojivo je s kršćanskom vjerom, prema kojoj je Bog sazdao čovjeka na svoju sliku. Bog nije stvorio glistu na svoju sliku i pustio je da evoluira. Čovjek nije samo materija, nego posjeduje i besmrtnu dušu. To što se tu dušu ne da staviti pod mikroskop nije znanstveni dokaz da ona ne postoji, nego je upozorenje da je ljudsko znanje ograničeno. I konačno, nije svejedno kako čovjek živi, kako sugerira mudrost ovoga svijeta, niti je sve relativno. Nemaš pravo „uzeti sve što ti život pruža”. Naprotiv, svatko će jednoga dana odgovarati za svoj život i odluke.

Ljubiti Boga pameću

Kršćansku su vjeru Hrvati nekada branili mučeništvom i mačem. Ni mučeništvo, a pogotovo ne mač, danas nisu opcija. Ali je nužnost razumijevanja evanđelja, i to među „običnim” vjernicima, ne samo svećenstvom, veća nego ikada prije. Najveća je zapovijed, veli Isus: „Ljubi Gospodina, Boga svojega iz svega srca svojega i svom dušom svojom i svom snagom svojom, i svom pameću svojom, a svoga bližnjega kao samoga sebe!” (Lk 10,27). Ovdje je Isus citirao Stari zavjet (Pnz 6,5), ali je dio o ljubljenju Boga umom dodao. Kako se Boga ljubi umom? Razmišljajući o Njemu i Njegovim putovima, tražeći Njegovu mudrost, a ne slijedeći savjeta opakih. Da bi se o Bogu razmišljalo, nužno je poznavati Njegovu Riječ: ne samo utjelovljenu – Isusa, nego i pisanu – Bibliju: „Ako me tko ljubi, držat će moju riječ” (Iv 14,23). Veći dio vremena kad se kršćanstvo u hrvatskim zemljama branilo mučeništvom i mačem, Sveto pismo na hrvatskom jeziku nije postojalo ili nije bilo dostupno, a nepismenost je među kršćanskim pukom bila vrlo raširena. Danas kad je čitav narod izvrgnut prosvjetiteljskim idejama oprečnima zdravu kršćanskom nauku, pismeni su svi, a do Biblije se može doći u svakoj župi, knjižari, knjižnici, čak i u trafici. Da je upravo Biblija oružje modernoga kršćanina nalazimo u vizionarskim riječima blaženoga Alojzija Stepinca:

To je prašuma misli i poruka. Ne znaš upravo, kud bi se okrenuo, što bi izabrao. Jedno je ljepše od drugoga. Šteta, da se ovo blago nije više otkrilo puku. Gdje su bili ti profesori i toliki ljudi od knjige, da se nitko nije sjetio da to obradi? Stajalo je kao zakopano blago. Golema šteta! Kako se lijepo upravo ovim božanskim tekstom može tući ove napuhane prosvjetitelje![1]

Stepinčeva poruka današnjem naraštaju nije: istetoviraj moj lik na junačku desnicu i izazivaj Srbe, nego je: istražuj Sveto pismo!

Izazov novoga vremena jest poznavati svetopisamski nauk, ljubiti Isusa i služiti mu srcem, dušom, snagom i umom, i ne dati se zavesti kakofonijom milozvučnih zabluda. Mnoge će kršćane preplaviti duh ovoga svijeta i vremena. Mnogi će pustiti da ih „napuhani prosvjetitelji” slatkorječivošću, nametljivošću, manipulacijom i šarmom odmame od Krista i udalje od Crkve. Ali mnogi i neće. Njih će se zahvalno sjećati budući naraštaji, kao što se danas sjećamo onih koji nisu dopustili da ih od Krista i Crkve odvoje ni Turčin ni Tito.


[1]Benigar, Aleksa, 1993. Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal. II. popravljeno i prošireno izdanje. Zagreb: Glas Koncila, str. 301.

Izvor:
Svjetlo riječi