Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 09:59
Teško je duši koja čezne ne vidjevši sebe u prolazu, žureći, trčeći u budućnost, u sutra. Sutra koje vjerojatno nije ni sjena onoga u koje se kunemo, prizivamo, vapimo…

Živimo u brzo, zahtjevno i bezobzirno doba, život na pokretnoj traci pa se i očekivanja, događaji i ljudi smjenjuju u nepreglednom nizu. Prisiljeni smo takav tempo amortizirati na različite načine - netko svira, bavi se sportom, čita, piše, viče, surfa, dok većina jednostavno bježi iz stvarnosti.

Mašta, iluzija, tlapnja, čak, moćne su riječi, koje su u stanju zatvoriti stvarnost u trenu i omogućiti odmah, sve, pa i još više… I nema privilegiranih, dostupna je svima, bez ograničenja u vrsti ili količini. Posluži se i uživaj kao kad, kao odrasli ljudi, dođemo mami na ručak i ne zna se tko više uživa - ona koja u nedogled iznosi iz djetinjstva znana omiljena jela ili čovjek-dijete koji uživa u pažnji, maženju i mirisu poznatog, kuhinje i zvuku dragoga glasa…

U nedostatku utočišta takve vrste, stvaramo si utjehe, bježimo od stvarnosti kad već ona neće od nas. Različita su pakiranja, iako im je svrha ista. Ja zamislim svjetionik, stari, kameni, visok daleko pod nebo, sa treperavim svjetlom na vrhu, od soli, mora u vjetru, toliko izgrižen da teško da bjelji može biti. Mislim, ono, baš pravi pravcat svjetionik, ne na nekoj hridi, poluotoku, ništa polovično, pravi svjetionik na pravom otoku i ništa suvišno. Samo tišina Božja, raskriljeni galebovi, beskrajno nebo poljubilo more negdje daleko i osim vrućeg kamena nigdje baš ničega… Ni posla, ni obitelji, susjeda, rodbine, obveza, računa, pritiska, pritiska…, samo i jedino ja.

Što bih radila po cijeli dan? Ne bi mi bio dovoljno dugačak… Ležala bih i gledala plavo nebo, uvijek se nađe poneki oblak, mali, pramenasti dovoljan da se pusti mašti na volju, slušala bih more i mirisala sol… I gotovo uvijek, baš u tom trenutku, prene me glas, promet oko mene, gužva, buka i vratim se u stvarnost, htjela ja to ili ne… Dobro da je tako.

Predivno je, ujedno jednostavno i nježno imati „svjetionik“, posegnuti za njim kad god se više ne može, kad je stanka neminovna, ali samo ga priželjkivati čitav život, nadati mu se, idealizirati ga i čeznuti, bez hrabrosti da se i posegne za njim u strahu od mogućeg razočaranja može donijeti mnogo tuge i osjećaj promašenosti i prevare na kraju životnog puta. Zašto? Često svjedočimo pogrešnim izborima, iščekivanju nečega što se vjerojatno nikad neće ostvariti, a u isto vrijeme kao sitna zlatna zrnca pijeska propuštamo kroz prste u nepovrat svaku sekundu današnjeg dana zajedno sa svim ljudima i događajima koji bi možda mogli postati naši, dio nas.

U nedostatku utočišta stvaramo si utjehe, bježimo od stvarnosti kad već ona neće od nas. Različita su pakiranja, iako im je svrha ista.

Teško je duši koja čezne ne vidjevši sebe u prolazu, žureći, trčeći u budućnost, u sutra. Sutra koje vjerojatno nije ni sjena onoga u koje se kunemo, prizivamo, vapimo… „Jer sreća je lijepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagovještaj da…“, riječi su pjesnikinje koja je očito dugo razmišljala i o danas i o sutra…

Mjera. Omjer između količine stvarnosti i poželjnog povremenog bijega od nje. Kao sastojci u dobrom receptu - čaroliju proizvodi samo pravi omjer. Upravo tako je mjera apsolutni ključ sveg zadovoljstva i ravnoteže u životu – radu, odmoru, prijateljstvu, nadi, vjeri, ljubavi, očekivanju, očekivanju… Apsolutni ključ, ali često i nedosanjani san.

Najjednostavnije stvari su obično i najteže. Upravo zbog te jednostavnosti. Na kraju se svakodnevica svede na dodavanje i oduzimanje minijaturnih utega na ljekarnički preciznoj životnoj vagi očekivanja i mogućnosti s jezičkom na njoj koji tako uporno šeće.

To ne znači da treba odustati u potrazi za ravnotežom. Kondicija se stječe ponavljanjem: princip pokušaja i pogreški.

U međuvremenu? Kad traženja i očekivanja svih i svega oko nas postanu prevelika, preporučujem ukrasti trenutak za sebe, leći na isto mjesto ispred svjetionika (na planini, jezeru, u šumi, nebitno, ovisno o raspoloženju), ruke pod glavu, pogled u nebo, kao da se ništa u međuvremenu nije promijenilo.

Izvor:
Svjetlo riječi