Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 09:08
Odigramo tako često predodređene uloge, skočimo kad nam se ne skače i izvlačimo cvijeće iz šešira, za svaki slučaj, istovremeno. Odradimo to, pomirimo se s tim i nadamo se boljoj podijeli slijedeći put.

Trenutno je u gradu festival uličnih zabavljača. Sve je bučno, prepuno šarenih zastavica, šušura, mini pozornica i zabavljača svake vrste – žongleri, mađioničari, akrobati, iluzionisti, pantomimičari, glazbenici… Oni strani i oni domaći, u kostimima i bez njih, a da razliku ponekad jedva i primjećuješ. Teško je zapravo razlučiti svakog od njih, a nema ni potrebe, svi su oni pomalo sve to i nitko sve do kraja. Bitna je dobra, pozitivna energija koja neminovno dotakne dijete u svakome od nas. Još se ni jedno nije uspjelo skriti…

Koliko moraš voljeti druge ljude da ti ovo bude životni poziv, da živiš na cesti i od ceste, da se usudiš toliko riskirati da ti količina prašnjavih novčića ovisi izravno o broju probuđene djece u gledateljima, u početku prolaznicima? Dug je put do gledatelja…

Prepreke u jeziku i smislu za humor ne smiju biti granica. Moraš biti dijete svijeta i bespoštedno se dati svaki put ispočetka, kao da je prvi… A davno je bio. I osjetiti ponovo onaj prvi adrenalin, prije prvih nastupa. Zdravi ljudski smijeh, masa okupljenih koja postaje sve gušća, neporoznija, bučnija i aktivnija, interaktivna… A tek nepredviđene situacije? Show se sastoji od niza nepredviđenih situacija spretno ispletenih u priču. Na kraju? Svi dobiju svoj dio kolača - i oni koji promatraju i onaj koji je promatran. Rastaju se bogatiji za iskustvo i sreću, sitne novce „za danas“. Što je čemu ekvivalent nije ni bitno, bitna je razmjena – emocija za emociju…

I život je otprilike jedan veliki šareni i bučni, ponekad čarobni festival uličnih zabavljača sa teško razlučivim kategorijama zabave. Često žongleri sviraju, a pantomimičari se prebacuju preko glave, nije ni bitno. Odigramo tako često predodređene uloge, skočimo kad nam se ne skače i izvlačimo cvijeće iz šešira, za svaki slučaj, istovremeno. Odradimo to, pomirimo se s tim i nadamo se boljoj podijeli slijedeći put.

Koliko moraš voljeti druge ljude da ti ovo bude životni poziv, da živiš na cesti i od ceste, da se usudiš toliko riskirati da ti količina prašnjavih novčića ovisi izravno o broju probuđene djece u gledateljima, u početku prolaznicima? Dug je put do gledatelja…

Što je najvažnije, kategorije se izmjenjuju u nepravilnom rasporedu, ciklusima, da bi čovjek mogao reći: „Tko bi gore, sad je dolje“, ali dobro, rekao je, bit će… Čudni smo mi ljudi, tvrdoglavo uporni, ne odustajemo od života ni u situacijama kad se smisao uopće ne nazire. Unatoč svemu. Rekli bi u Dalmaciji: „Lakše je 'odat nego stat'!“, pa kako bilo… I baš to nas čini ljudima. Naše velike životne pozornice, blještavi kostimi i bučna glazba za sve prolaznike, slučajne i one namjerne, spremni u svakom slučaju povući za rukav i uvući još nekoga u kaleidoskop svoje današnje predstave. Bude tu kikseva i loših epizoda. Ponavljanje je majka znanja, a u ponavljanju nastupa smo prvaci. Svejedno je li riječ o nepoloženom ispitu, neuspješnom predstavljanju u razgovoru za posao ili odbijanju osobe koju voliš. Sutra je nova prilika i ne treba odustati. Možda samo malo poraditi na nastupu, možda ulasku na pozornicu ili samom kostimu, kontaktu s promatračima… To je kondicija koja se stječe kao i sve u životu. Zato, želim vam mnogo sjajnih nastupa u blještavim točkama i nikad viđenim kostimima sa publikom rumenom od iščekivanja, vrućih dlanova od pljeskanja i vrlo velikodušnom kada je nagrada u pitanju te, svakako, sa bučnom i srčanom glazbom na pozornici koja trešti iz sve snage.

Dajte sve, baš sve od sebe i sigurna sam da nagrada neće izostati, a ovako stečena krila samopouzdanja mogu odnijeti vrlo visoko. Zbog svega navedenog, svečano zabranjujem bilo kome izvjesiti vlastiti neuspjeh na stup srama da selo procijeni, presudi. Uzmi ga, obriši znojno čelo i ispočetka. Pola si posla ionako već odradio. A show se kao i svaki drugi, neminovno mora nastaviti sa uvijek novim generacijama izvođača koji su uvjereni da baš oni imaju ono nešto, nikad viđeno, upravo kao i baš svi prije njih… Svjetla na pozornici se pale, jer - show must go on… I neka je tako.

Izvor:
Svjetlo riječi