Kolumnist: Snježana Šušnjara - Pogled u dušu
Objavljeno: 11. 12. 2018. 09:20
U svjetlu nedavnih izbora i zbivanja oko njih red je nešto prozboriti i o neosjetljivosti onih koje se bira prema svojih glasačima. Neobično je kako se tada „veličine” spuste na stupanj onih koji jedva preživljavaju i traže njihovu naklonost nudeći razna obećanja

Nakon izbora od tih obećanja uglavnom ne bude ništa. Na predizbornim skupovima čak se i prijeti okupljenima ugrozom i raznim „sodomama i gomorama” ako ne izaberu prave, a pravi ih uglavnom poslije i ne primjećuju. Teško je razumjeti toliku ovisnost o moći i vlasti ljudi od kojih bi se očekivalo da služe i budu podrška onima od kojih su tražili glas. Međutim, u našoj izbornoj stvarnosti gledamo stalno iste scenarije. Oni na vlasti u oblacima i oni dolje u mukama. I tako već više od 20 godina. I mediji se udruže u tu igru i počnu obmanjivati gledatelje, čitatelje, slušatelje. I narod postane jedno uho koje od šumova slabo čuje, a na kraju i ostane bez sluha jer ga buka zagluši i odnese svaku dobru vijest. „Jedno je sveta bezobzirnost, a drugo svjetovna drskost”, naglašava Escriva.

Savjest nije na prodaju

Pitanje koje se stalno ponavlja jest zašto su toliko funkcije privlačne stalno istima kad vrlo dobro znaju da nisu puno učinili dobroga, naprotiv. Je li se obraz zauvijek izgubio i nestao, a stid i sram postali nepoznanice? Je li moguća tolika udaljenost od običnoga puka koji se nastoji baviti sobom i svojim životima, ali mu to ne uspijeva jer u većini stvari njegov život ovisi o političkoj volji onih koji bi mu trebali pomoći, a oni uglavnom odmažu. Preplaćeni su i bahati. Voze skupa vozila i nose odjeću koju obični ljudi sebi ne mogu priuštiti. Nemaju razvijenu empatiju prema onima koji su materijalno ugroženiji i jedva sastavljaju kraj s krajem. Njima je važan vlastiti dojam koji ostavljaju u ogledalu i utjecaj jednih prema drugima, a svoj uspjeh mjere popularnošću na društvenim mrežama. Njihovi interesi i ideje nemaju puno zajedničkoga s interesima i brigama običnoga puka. Pohlepni su za materijalnim, ruše sve granice i ne biraju sredstva. Imaju blatno srce usprkos javnom pokazivanju čistoga lica. Daju se kupiti i odvesti kamo hoće dobit i moć. Međutim, nema novca kojim se može kupiti savjest. Njihova duhovna pasivnost je sveprisutna. Mnoštvo je idola, a malo činitelja dobroga. Naši političari se ponašaju kao bogovi i kroje drugima sudbinu ne brinući puno o posljedicama niti odgovornostima koje njihovi položaji nose. S druge strane, „Ako bismo nastojali biti kao Bog o kojemu govore Pisma, bili bismo spori na srdžbu i milosrdni, ljubili bismo nježno svaki stvor, uzmicali da mu napravimo mjesta te mu omogućili da slobodno dolazi k nama ili da se pobuni i oprostili bismo mu čak i kada bi nas neopravdano razapeo... Ništa ne čini čovjeka poniznijim nego kada postane svjestan božanskoga u sebi”, ističe Fabrice Hadjad.

Nije loša ideja pokušati provesti novu evangelizaciju, ovaj put mladih ljudi, putem medija koji su njima danas razumljivi. Misionariti internetom je novo poslanje i poziv. Možda je dobro pokušati s njima komunicirati na njima svojstven način

Zašto bismo mi morali znati tko je predsjednik države i zašto bi to obilježavalo naše živote? Zašto ne bismo mogli živjeti mirno i spokojno ispunjavajući svoje svakodnevne obveze kojima opstajemo na životu, surađujući s drugima i poštujući jedni druge? Cijeli svijet danas živi i s novim tehnologijama, aktivan je na svim mogućim profilima, a virtualni svijet sve više zamjenjuje stvarni. I političari su toga svjesni pa se sve više putem ovih medija obraćaju svojim glasačima. Osobito su u tim novim prostranstvima prisutni mladi ljudi koji se sve više otuđuju i pokazuju nezainteresiranost za druge, ali i za same sebe. Poput biljaka vegetiraju i pronalaze neke zanimljivosti u elektroničkim kontaktima. Stvarni svijet za njih ne postoji nego su fiskirani za ekrane i nerado se od njih odvajaju. Može li ih se zbog toga osuđivati u ovoj našoj stvarnosti koja nam se smije u lice?

Nije loša ideja pokušati provesti novu evangelizaciju, ovaj put mladih ljudi, putem medija koji su njima danas razumljivi. Misionariti internetom je novo poslanje i poziv. Možda je dobro pokušati s njima komunicirati na njima svojstven način. Jedino tako bi se moglo privući njihovu pažnju na velike istine i važnost Ljubavi koja ih poziva i čeka, ali ne želi ništa učiniti bez njihova osobna pristanka. „Narav čovjeka i njegov životni put nisu dar ni igra slučaja, nego – gledano očima vjere – Božje djelo”, kazuje Edith Stein.

Pravi pristup

Mladi su ti koji otkrivaju nove svjetove i bave se novim pristupima u komunikaciji. Oni su internet urođenici, a mi smo tek promatrači, pridošlice koje nestrpljivo čekaju da ih primijete ovi „starosjedioci” za računalima. Naravno da često ono što odrasli govore ne bude shvaćeno dobronamjerno, više kao zastarjelo i nebitno u njihovu svijetu u kojemu oni skoro da i nemaju što tražiti. Ipak, ne smije se odustajati i prepuštati mlade duše umjetnim utjecajima i poticajima koji često ne idu u pravom smjeru. Odgojne mjere i roditeljski pristupi se također trebaju prilagoditi novim vremenima. Ne smije se posustati u ovim naporima. Jer, nije dijete rođeno za ovaj svijet da svijet njime manipulira nego je rođeno da ono obogati svijet, učini ga boljim mjestom za življenje, življenjem u zajednici ljudi koji se cijene, poštuju i sretni su što mogu sve svoje dijeliti jedni s drugima. U ovom svijetu materijalizma nije lako sačuvati obitelj i zajedništvo unutar nje, ali nije niti nemoguće. Individualizam prevladava. Potrebno je uspostaviti kulturu povjerenja nasuprot kulturi straha. „Današnja civilizacija potiče kulturu straha, a djeci za pravilan razvoj treba sigurnost, povjerenje da je svijet dobar, lijep i zanimljiv”, tvrdi Godi Keller, poznati norveški pedagog. Ovo shvaćanje i viđenje može se ostvariti jedino pravim pristupom, pristupom koji čovjek slobodno bira dopuštajući da ga Ljubav i Milosrđe vode. Nove misije su ovdje, svuda oko nas. Misionari smo u ovom svijetu koji se odmetnuo, kojemu treba naviještati Radosnu vijest, jer „gledaju, gledaju – i ne vide, slušaju slušaju – i ne razumiju” (usp. Mk 4,12). Pri tom čovjek sam ne može ništa. „Narav ukroćena isključivo odgojnim sredstvima zadržava vanjsko oblikovanje samo do određene jačine opterećenja, postavljajući zapreke. Samo snaga milosti može uistinu iščupati i iznutra obnoviti palu narav, a ne je samo prerušiti”, upozorava Edith Stein.

Izvor:
Svjetlo riječi