Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 04. 08. 2017. 10:48
Kao dijete sam jako volio roman američkoga pisca Williama Saroyana Tata, ti si lud. Toliko sam ga čitao, da sam ga naučio napamet, a na kraju sam se, čini mi se, i pretvorio u toga oca.

Naime, tata iz knjige je pisac, a u njoj je opisano nekoliko dana druženja i razgovora s njegovim desetogodišnjim sinom. Knjiga je zadivljujuća jer u njoj otac sa sinom razgovara kao sa sebi ravnim. Oni razgovaraju o mnogim ozbiljnim temama, no uvijek otac sina tretira ravnopravno – govoreći mu o teškim temama jednostavno, ali otvoreno.

Jedna je od tema i životni poziv. Otac sinu, onako usput, kaže da je za svakoga čovjeka važna spoznaja. Kada ga sin pita je li i on došao do spoznaje, otac kaže da jest, i to vrlo rano, u djetinjstvu. Na iduće pitanje što radi sa spoznajom, otac odgovori da je koristi za mnoge stvari, ali najviše za pisanje. Sina je potom zanimalo kako će on znati da je došao do spoznaje, a otac mu je rekao da se ništa ne brine i da će je prepoznati. Još je samo jednu stvar o tome rekao sinu: spoznaja je najvažnija stvar u čovjekovu životu.

U biografijama umjetnika ili izumitelja često piše da su ljubav za svoj poziv stekli u najranijem djetinjstvu. Isto je i sa svećenicima i časnim sestrama: u pravilu kažu da su Božji poziv doživjeli vrlo rano. Čini se apsurdnim da malo dijete odredi sudbinu čovjeka – ali čini se da se baš tako zbiva.

Očito u dječjoj duši ima više nego što se čini. To sam spoznao čim sam prvi put čitao o sudbini male Jacinte iz Fatime. Jacinta Marto imala je samo sedam godina kada je s desetogodišnjim bratom Franciscom i jedanaestogodišnjom rođakinjom Lúcijom dos Santos došla u dodir s nadnaravnim. Na starim fotografijama Jacinta je sitna uz prkosnu Lúciju i dobroćudnoga Francisca. Djevojčicama je glava obično pokrivena, ruke sklopljene na molitvu, obuća loša, a odjeća skromna, ali čista. Lúcia je opuštenija, Jacinta grčevito stišće prste. Ima lijepo ovalno lice, velike oči i ozbiljan pogled. Na fotografiji snimljenoj 15. listopada 1917. pred pećinom Iria, Lúcia i Jacinta poziraju odjevene u nove identične košulje i snježnobijele pregače, dok ih s leđa grle majke kojima su vrlo slične. Zadnja fotografija Jacinte nastala je 1935., 15 godina nakon njene smrti, kada se njeno tijelo premještalo s mjesnoga groblja Vila Nova de Ourém na fatimsko. Lice joj je sačuvano kao znak neraspadljivosti u koju je ušla.

Zadivljujuće je znanje te djevojčice koja nije znala čitati i pisati; ona je junakinja čistoće pobožnih nakana i svjedokinja da u dušu djeteta stane cijeli Bog

Prema Lúcijinim zapamćenjima Jacinta je veoma lijepo pjevala i plesala. – Jako volim razmišljati. – rekla je u Lisabonu časnoj sestri Mariji Purificação Godinho koja se brinula o njoj u njenim zadnjim danima. I brat joj je bio muzikalan i zamišljen, iako povučeniji. Nakon vizije pakla nježna i pomalo razmažena djevojčica veoma se zabrinula za spasenje duša. Prihvatila je mirno to što su i ona i brat 1918. oboljeli  od španjolske gripe i što im je Gospa najavila skoru smrt. Lúcia se sjeća kako joj je krajem listopada te godine Jacinta bezbrižno priopćila da će Gospa uskoro uzeti Franju u Nebo, a da će ona otići u jednu bolnicu i ondje mnogo trpjeti – jedino je žalila da ondje neće biti Lúcia.

Kada bismo znali što je vječnost

Jacintina se gripa zakomplicirala upalom plućne maramice. U lisabonskoj bolnici bila je podvrgnuta bolnoj operaciji u kojoj su joj odstranjena dva rebra. Lúcia dos Santos je svjedočila da je Jacinta ondje imala brojna viđenja: vidjela je Papu kako se sam moli u sobi dok mu ljudi izvana dovikuju uvrede i bacaju kamenje na prozor, a potom kako se s mnoštvom ljudi moli Bezgrešnom Srcu Marijinu. – Jadan Sveti Otac. – rekla je Lúciji i dodala: – Veoma mi je žao grešnika. Kada bi ljudi znali što je vječnost, učinili bi sve da promijene svoje živote.

Jacinta se ubraja u one blaženike kojima je Bog najavio kada će umrijeti. Ispovjedila se 19. veljače 1920. i zamolila bolničkoga kapelana da joj dadne bolesničko pomazanje i pričest jer će te noći umrijeti. Svećenik joj je odgovorio da joj stanje nije toliko ozbiljno i da će doći sutra, ali sutra više nije bila živa. Nedugo prije toga rekla je tada dvanaestogodišnjoj Lúciji dos Santos: – Nemoj se skrivati. Reci svima da nam Bog daje milosti po Bezgrešnom Srcu Marijinu, da ih ljudi od nje trebaju zatražiti i da Isusovo Srce želi da se uza nj štuje i Marijino Srce. Reci im da se Bezgrešnom Srcu Marijinu mole za mir jer ga je Bog njoj povjerio.

– Ratovi nisu ništa drugo nego kazna za grijehe svijeta. – rekla je Jacinta drugom prilikom časnoj sestri Mariji Purificação Godinho. Papa Pio IX. odredio je 1937. da se ne pokreću procesi za beatifikaciju maloljetnika jer oni ne mogu u potpunosti shvatiti junačku vrlinu ili je pak redovno prakticirati, što je nužno za svetost. No 1979. više od tri stotine biskupa, na poticaj fatimskoga biskupa, uputilo je peticiju Papi kako bi se za Jacintu i Francisca Marto učinila iznimka jer su privlačili ljude svetosti te su po njihovu zagovoru zadobivane milosti. Ako djeca mogu pokazivati izniman prirodni dar u glazbi ili matematici, zaključili su teolozi i biskupi, može se kroz njih očitovati i nadnaravno. Jacinta Marto, zajedno sa svojim bratom, bila je proglašena blaženom 13. svibnja 2000. i postala najmlađa blaženica Crkve koja nije bila mučenica.

Bog u duši

Život Jacinte Marto je izniman, ali važan je znak za svakoga roditelja: djeca mogu biti bliska nadnaravnom, i puno bliža od majki i očeva. Moguće je da svaki čovjek u djetinjstvu dobiva nadahnuće, to jest spoznaju kako to zove Saroyan. Kod mnoge djece možemo uočiti jednostavnost kojom prihvaćaju vjeru i kako je smatraju samorazumljivom. Pa čak i ako se ne radi o vjeri, djeca često pokazuju znakove velike ozbiljnosti i jasnoće svojega poziva. Nažalost, formalizirani školski sustavi, cinizam odraslih i grubost svijeta čini da se ti prvi i najjasniji porivi zamute i zagube.

Dok se danas odrasli nadmeću u infantilnosti, blažena Jacinta Marto pokazala je koliko desetogodišnjakinja može biti ozbiljna; dok smo danas zatrpani nebitnim informacijama, Jacinta je najdublje shvaćala svijet; dok danas djecu zasipamo brandovima i igricama, ona je rasuđivala o ratu, miru i spasenju; zadivljujuće je znanje te djevojčice koja nije znala čitati i pisati; ona je junakinja čistoće pobožnih nakana i svjedokinja da u dušu djeteta stane cijeli Bog.


Boris Beck, rođen u Zagrebu 1965. Docent na studiju novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Dugogodišnji novinar i urednik, autor pet knjiga umjetničke, publicističke i znanstvene proze. Suradnik je Hrvatskog biblijskog društva na novom prijevodu Biblije. Oženjen je i otac četvero djece.


 

Izvor:
Svjetlo riječi