Kolumnist: Pavo Filipović - Politički (ne)korektno
Objavljeno: 12. 07. 2018. 09:39
Kažu kako je netko jednom Josephu Ratzingeru postavio pitanje kako je moguće dokazati božansko podrijetlo Crkve. Naime, Ratzinger je uvijek neumorno isticao kako je Crkva božanskoga ustanovljenja. Netko je međutim htio „dokaz” koji ne bi bio teološki, već više sociološki.

Na to pitanje o božanskom podrijetlu Crkve Ratzinger je navodno odgovorio: „Ako svećenici nisu uspjeli u dvije tisuće godina uništiti Crkvu, onda ona zacijelo mora biti božanskoga podrijetla.”

Bio ovaj događaj istinit ili ne, spontano nam pred oči našega duha dolazi Isusov sedmerostruki „jao” izrečen farizejima, pismoznancima i književnicima u Evanđelju po Mateju. Od 5. do 7. poglavlja Matej nam prenosi Isusove riječi o novoj pravednosti, o istinskoj pobožnosti, o pravoj bogoljubnosti, o novome načinu vjerničkoga života. U cijelome 23. poglavlju vidimo međutim Isusa kako se razračunava s licemjerjem u vjeri, dvoličnošću, lažnom pobožnošću i prijetvornošću. Zanimljivo je kako Isus ovo potonje vidi prisutno uglavnom kod onih koji zasjedoše na Mojsijevu stolicu: farizeja, pismoznanaca i književnika. Dakle, kod onih od kojih bi se to najmanje trebalo očekivati.

Teške su, dapače preteške, Isusove optužbe protiv „duhovnih osoba” njegova vremena: govore, a ne čine; sve što čine, čine zato da ih ljudi vide; vežu teška bremena koja se jedva mogu nositi te ih stavljaju ljudima na pleća, a sami ih neće ni prstom pokrenuti; pred ljudima zatvaraju vrata kraljevstva nebeskoga, sami u nj ne ulaze, niti dopuštaju onima koji bi to htjeli itd. Prispodoba o milosrdnome Samarijancu cjelokupnu stvar još zaoštrava prokazujući tvrdoću srca svećenika prema čovjeku u nevolji, čovjeku kojega su razbojnici polumrtva ostavili nasred ceste: „Slučajno je istim putem silazio neki svećenik pa kad ga opazi, zaobiđe ga i prođe”(Lk 10,31).

Aronovo iskušenje

Bio je to Isusov sud o vjerskim vođama i duhovnim osobama njegova vremena. Kako međutim stoje stvari danas? I danas se nažalost redovnike i klerike uglavnom doživljava kao neduhovne, svjetovne, licemjerne. Radeći jednu anketu neki su novinari obilazili svjetske gradove i pitali prolaznike što im prvo pada na pamet kada čuju riječ svećenik. Odgovori su uglavnom bili: licemjeri, skandalozni tipovi, koruptivni, pedofili itd. Papa Franjo je vrlo brzo pokupio simpatije sekularnoga društva i liberalnoga svijeta jer više nije kritizirao svijet i društvo već duhovne osobe, kler i redovništvo. U mnogim svojim govorima povezuje ih Papa s korupcijom, častohlepljem, karijerizmom, grijehom struktura itd. A sve su to stvarnosti oprečne duhovnosti.

U naše se vrijeme, kao i u vrijeme sv. Franje Asiškoga, duhovno preselilo iz redovničko-kleričkoga u laički ambijent. Danas su sve aktualniji oni oblici religioznoga u kojima ljudima ne treba posredništvo „duhovnih” osoba. Kao da se duhovno posredovanje, odnosno osobe koje duhovno posreduju, želi pošto-poto izbjeći. Tako su danas sve popularniji oblici vjerskih praksi u kojima nema duhovnoga posredovanja, primjerice Put sv. Jakova, paljenje svijeća po prošteništima, kratki posjet nekoj usputnoj kapelici itd. Čini se čak kao da ljudi svećenstvo i redovništvo osjećaju kao određenu smetnju na putu duhovnoga traženja. Laici silno čeznu za duhovnim i nerijetko si sami sklapaju svoju duhovnost iz raznih ponuda. Neduhovnost duhovnih ugrožava Crvku i ljudima nanosi štetu.

Društvo i vjernici, pa i sama hijerarhija Crkve, kao da danas uopće nisu svjesni jedne bitne antropološke datosti svećeničke egzistencije koje je još i Poslanica Hebrejima bila svjesna, naime da je svećenik onaj koji i sam zaogrnut slabošću

U svojoj radikalnoj psihološkoj kritici svećeništva Friedrich Nietzsche je htio da svećenici budu pozvani na odgovornost čak i za svoje snove. Svećenik je uvijek u napasti iznevjeriti se svomu pozivu, poput starozavjetnoga Arona koji je pristao napraviti lažnoga boga narodu. Zato je kritika duhovnih osoba uvijek opravdana gdje se primijeti popuštanje Aronovu iskušenju.

S kritikom međutim treba biti oprezan. Osobito s kritikom svećenika! Nerijetko se dogodi da kritiziranje postane hrana čovjekovoj oholosti, alibi za bijeg od suočenja s vlastitim zlom. Kritika naime olako prijeđe u kritizerstvo – stav traženja negativnoga – i na koncu u olaku i paušalnu osudu. Sveti Franjo Asiški odlučno se suprotstavljao onodobnomu katarskom trendu kritiziranja svećenika: Odbijam razmatrati njihove grijehe. Iznimka su bili oni koji su poštivali preporuku svetoga Franje da ne kritiziraju svećenike. Valdenzi, katari, albigenzi su bili i ostali pravilo!

Psihogram jednoga ideala

Onkraj svih teoloških utemeljenja odustajanja od neopravdane i pretjerane kritike svećenika ovdje plediram za jedno sasvim ljudsko utemeljenje blažega i milosrdnijega stava prema svećenicima. Zavirimo li nakratko u povijest Crkve, možemo s lakoćom primijetiti kako se afirmacija dostojanstva svećenika nije u značajnijoj mjeri više dogodila od Tridentinskoga sabora (1545. – 1563.). Prvi vatikanski sabor (1869. – 1870.) etablirao je ugled i moć papa. Drugi vatikanski sabor (1962. – 1965.) etablirao je ugled i utjecaj biskupa i laika u Crkvi. Oni koji su uvelike ostali na rubu i prikraćeni upravo su svećenici.

Iako se Drugi vatikanski povremeno naziva i Pastoralnim saborom, kad su u pitanju svećenici bio je izrazito nepastoralan. Tek u zaključnoj riječi dokumenta Presbyterorum ordinis o svećeničkomu pozivu i poslanju Sabor uzima u obzir velike poteškoće i izazove s kojima se suvremeni svećenik mora nositi. U broju 22 se kaže: „Ovaj Sveti Sabor, imajući pred očima radosti svećeničkog života, ne može zaobići ni teškoće koje prezbiteri podnose u današnjim prilikama. Poznato nam je” ,nastavlja Sabor, „kako se nerijetko službenici Crkve osjećaju u svijetu kao stranci.” Tek u jednoj rečenici dodiruje se stvarna i dramatična problematika mnogih svećenika današnjice: „Prividna uzaludnost obavljena posla i teška osamljenost koju proživljavaju mogu ih dovesti u opasnost da klonu duhom.”

Društvo i vjernici, pa i sama hijerarhija Crkve, kao da danas uopće nisu svjesni jedne bitne antropološke datosti svećeničke egzistencije koje je još i Poslanica Hebrejima bila svjesna, naime da je svećenik onaj koji i sam zaogrnut slabošću (usp. Heb 5,2). Manjak svijesti o toj temeljnoj antropološkoj činjenici svećeničkoga poziva čini da vanjski promatrači zaborave kako je svećenik ujedno i čovjek, ljudsko biće. Zato se od svećenika očekuje da bude neka vrsta anđeoskoga bića na zemlji, da on „izbližega slijedi Krista” što valjda implicira da ga laici mogu „izdaljega slijediti”. Tako vjernici dolaze nerijetko do pogrešnoga zaključka kako je njima dopušteno griješiti, dapače valjati se u kaljuži grijeha, dok se svećeniku mikroskopski gleda na svaki, pa i najmanji, grijeh i slabost.

Radi se o jednoj duboko ukorijenjenoj vjerskoj shizofreniji koja previđa kako je svaki kršćanin po krštenju pozvan biti „kralj, prorok i svećenik”. Svetost i nasljedovanje Isusa Krista time se profesionaliziraju: ima tko je za to zadužen i čija je to dužnost. Eugen Drewermann u svojoj knjizi Klerik. Psihogram jednoga ideala kaže kako sva vrednovanja svećenika čine istu pogrešku: polaze od uzvišenih ideala svećeništva preskačući činjenicu da se radi o čovjeku i previđaju tešku osamljenost koju proživljavaju u jednome svijetu koji skandira parole poput: „Krist da – Crkva ne.” Olako se zaboravlja na teškoće koje prezbiteri podnose u današnjim prilikama u kojima kršćanstvo vrijedi kao najveća nesreća čovječanstva, Crkva kao katolička ludnica, a grijeh kao izmišljotina svećenika kako bi lakše vladali savjestima ljudi (Nietzsche).

Slabosti i ljudske lomnosti svećenika svjesni su tek rijetki koji ih zbog toga odmah ne osuđuju. U novije vrijeme na to je pokušao ukazati Jean Mercier svojim humorističnim romanom Kad župniku prekipi, a prije toga Graham Greene također romanom Moć i slava iz 1940. godine koji je odmah završio na popisu zabranjenih knjiga jer je prikazao lik jednoga odviše ljudski slaboga svećenika. Kako da se na ovome mjestu ne prisjetimo gotovo proročkih riječi Karla Rahnera: „Svećenik sutrašnjice bit će onaj koji ima hrabrosti biti bespomoćan (...) netko tko živi svetu ludost, koji pokušava nositi ne samo svoj, nego i teret drugih. On će mirno pustiti da Bog pobijedi ondje gdje on podlegne. Vidjet će milost Božju na djelu i ondje gdje je on više ne može donijeti svojom riječju i sakramentom da ona upravo tako bude prihvaćena. Sutra će svećeništvo sve manje biti jedna po sebi razumljiva društvena veličina.” Svećenik sutrašnjice? Rahnerov svećenik sutrašnjice postao je odavno svećenik današnjice.

Izvor:
Svjetlo riječi