Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 15. 06. 2020. 10:03
Kako bilo da bilo, strah me današnje škole, strah me za djecu. A kako je strah početak mudrosti, možda nas potakne da počnemo biti mudriji.

„Poštuj oca i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Gospodin, Bog tvoj.” Bog ne izgovara ovu, četvrtu zapovijed i ostale zapovijedi kao apstraktne moralne definicije. Za njega zapovijedi nisu „produkti” koje on stavlja pred čovjeka. Bog razgovara s čovjekom i u tom razgovoru upućuje imperative konkretnomu čovjeku, tebi. Bog želi zapovijedima svakoga čovjeka – tebe – uzdrmati u njegovoj samodostatnosti i težnji za egoizmom i tako ga usmjeriti prema sebi. Čovjek ostaje čovjekom dokle god jest s Bogom, dokle god njegovim zapovijedima – imperativima biva izbačen iz sebe i bačen njemu, dokle god ostaje u živom odnosu s Bogom. Tko čuva zapovijedi, ostaje s Bogom. Četvrta zapovijed čovjeka izbacuje iz njega samoga i baca ga prema Bogu tako što čovjeka vezuje uz njegove roditelje. Podsjeća čovjeka da on nije samoga sebe izbacio iz sebe, nego da svoj život duguje drugima, odnosno roditeljima kojima nikad ne može isplatiti najveći dug, a to je dug života: „Životu je cijena previsoka i nikada je neće platiti” (Ps 49,8-9). Tko ne poštuje roditelje, ne poštuje Boga, jer upravo spram roditelja čovjek konkretno izriče svoje poštovanje prema Bogu koji mu je dao život. I jedino tako, kazuje nam Božja riječ, čovjeku se obećava da će imati „dug život na zemlji”, tj. smislen i u Bogu human život.

Potpuni raspad poštovanja prema Bogu – roditeljima vidljiv je na svakom koraku u ovom svijetu, a osobito u današnjim školama. Glavni je razlog bezboštvo, potpuni nestanak Boga u životima ne toliko učenika, koliko učitelja. Učitelji su postali bezbožni i zato su izgubili svako poštovanje prema Bogu, prema „roditeljima”, a onda i prema znanju, vrednotama, prema bilo kakvoj viziji čovjeka i društva. Tomu treba pridodati i današnji školski sustav u Europi koji i ono malo pobožnih učitelja nasilno pretvara u bezbožnike, bez ikakva poštovanja. Evo nekoliko zapažanja.

Škola ne-poštovanja vidljiva je osobito u današnjem načinu održavanja nastave. Učitelji ne poučavaju, nisu i ne smiju biti učitelji! Ne stoje i ne smiju stajati ispred razreda i frontalno pred učenicima jer to navodno ugrožava učenike u njihovoj slobodi. Od učenika se pak očekuje „individualno učenje”, da oni sami uče, a ne da ih učitelj poučava. Štoviše, učenici su pozvani da sami biraju što će učiti, koje će knjige čitati, čime će se baviti. Učenike se na taj način odgaja da zapravo nemaju nikakva poštovanja prema učiteljima. Uči ih se da do znanja dolaze bez ikakva odnosa, bez vezanosti s učiteljem! Zato učitelji postaju „pratitelji”, da ne kažem „digitalizirani pratitelji”, a to zapravo znači da ne smiju razvijati nikakav odnos afekta, brige, predanosti za svoje učenike. Ne, nego učenici trebaju sami sebe poučavati, u nekakvim radnim skupinama. Nema više kulture „predavanja”, poučavanja, a time ni kulture slušanja. Sve se pretvorilo u jedan bučni dijalog u razredu, gdje učenici zapravo još jedino slušaju sebe.

Pogledajte također kako se današnji učitelji odijevaju. Kod učitelja imaš dojam da su ulični zabavljači ili pak kauboji koji su upravo došli iz svoje staje: rinčice u ušima, frizura od koje se prestraviš, uske majičice s nabildanim tijelom, jeans hlače, tenisice. A učiteljice kao da dolaze na modnu reviju: kratke suknje, haljine, visoke pete, šareno odijevanje kao da su na nekom karnevalu. I zamislite, danas se govori da bi zbog društvene jednakosti učenika možda trebalo uvesti uniforme, odore u škole. Ma ne. Trebalo bi ih uvesti za učitelje i učiteljice, i to pod hitno! Problem je takva odijevanja u ne-poštovanju, jer takvim odijevanjem učitelji poručuju da im nije na pameti predaja znanja, vrednota – što iziskuje ozbiljnost (odijevanja) i razliku između učitelja i učenika – nego njihova vlastita zabava. Učitelji u školi zabavljaju sebe i učenike, ne žele više predstavljati (odijevanjem) išta od onoga što bi učenicima trebalo ulijevati poštovanje. I onda se čudimo da nam djeca izlaze iz škole bez ikakva poštovanja, djeca koja se sa svim i svačim zabavljaju, ah, i sa zlom. Jednom riječju, jadni takvi učenici s takvim učiteljima i s takvom školom!

Dragi roditelji, bojte se za svoju djecu. U današnjoj školi ona su prepuštena sebi i osamljena su. Svi ih „prate”, a nitko se za njih brine, ne upijaju duh poštovanja, nego duh ne-poštovanja. Zato vas ne treba čuditi što su vam djeca sve nesretnija, depresivnija, sve sklonija raznim opijatima. Ali, bezboštvo se očituje i u vašem životu jer ste i vi, mnogi od vas, izgubili bilo kakvo poštovanje prema Bogu. I sami više ne želite i niste sposobni ni svojoj djeci biti roditelji, oni koji predstavljaju nešto što je vrijedno poštovanja. I vi, kad vašoj djeci nešto krene po zlu, ili optužujete odmah sve (osobito učitelje), a što je još gore, svoju djecu patologizirate: da ne biste morali preuzeti odgovornost za svoj pogrešan odgoj, da ne biste morali i samu djecu pozivati na odgovornost, njihove pogrješke pretvarate u „bolesti”, ovisnosti, dajete im dijagnozu: „Moje je dijete bolesno!” I tako svoju djecu samo još više gurate u propast. Drama današnjega čovjeka: nigdje nema više grijeha, a svugdje je patologija...

I koji je onda izlaz iz takvih škola, učitelja ne-poštovanja? Nema tu puno mudrolija: Bog i Božje zapovijedi, nova kultura poštovanja: „Poštuj oca i majku!” Što se tiče katoličkih škola, sumnjam da one, dokle god ostaju unutar sustava današnje škole ne-poštovanja, išta bitnoga mogu promijeniti. Naivno je misliti da se može ostati u istom sustavu, nalijepiti naziv „katolički” i eto nam „katoličke škole” poštovanja. Kako bilo da bilo, strah me današnje škole, strah me za djecu. A kako je strah početak mudrosti, možda nas potakne da počnemo biti mudriji.

Izvor:
Svjetlo riječi