Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 18. 07. 2019. 08:40
Sjećate li se one stare priče, zapravo, anegdote u vrijeme objeda, čiji su glavni akteri djed i unuk? Da vas podsjetim, otac, majka, djed i unuk sjedili su za obiteljskim stolom...

Djed je bio star, i vid i ruke već slabe, pa mu je, dok se služio, ispao tanjur i razbio se. Sin je prigovarao zbog nepažnje, a nevjesta žalila za razbijenim tanjurom i nešto tražila po kuhinji. Djed je šutio pognute glave. U sljedećem trenutku utrpali su mu drvenu zdjelicu i rekli: „Od danas je to tvoj tanjur!” Dječak je ustao od stola i ubrzo se začulo lupkanje s dvorišta. Roditelji su požurili za njim. Dijete je dvije daščice pokušavalo spojiti čavlićima. Kad su ga roditelji upitali što radi, odgovorio je: „Pravim vama dvoma tanjure da imate kad budete stari kao djed.” Vratili su se u kuću, uzeli od djeda drvenu zdjelicu i pružili mu šutke drugi tanjur.

Kad god sam čula ovu priču, radovala sam se trenutku kad im dijete odgovori, zamišljala iznenađenoga djeda kad mu pruže drugi tanjur. Bila sam sigurna da su roditelji shvatili koliko su bili nepravedeni prema djedu. Danas se pitam jesu li se zapravo samo za sebe zabrinuli, a djedov boljitak je bio tek usputan?

Priča je danas aktualnija nego ikada. Sve je manje rođene djece, a sve više mladih u odlasku... Ljudi u zreloj životnoj dobi ostaju prepušteni sebi, sami, pa i bez ovakvoga bezobzirnog sina, žugljive nevjeste i poduzetnoga unuka. Teške bolesti, mizerne mirovine, samoća, potreba za tuđom pomoći, proviruju iz mnogih prozora, pa kao gljive niču brojni dobri domovi, oaze, smiraji, sutoni, nade, potočnice, horizonti, kako li se sve te ustanove ne nazivaju...

Aktualno stanje

Statistika kaže: Hrvatska ima tri državna i 52 decentralizirana doma s podružnicama pod upravljanjem gradova, županija i općina, od kojih je čak 11 na području Zagreba. Cijene smještaja kreću se od oko, teoretskih, 1600 kuna pa naviše. Ipak, to je i dalje više nego dvostruko manji iznos od onoga u privatnim domovima kojih je preko stotinu, a onih malih, obiteljskih, čak oko tri stotine.

Javni domovi smještaju ukupno oko 11 000 korisnika, dok ih je na listama čekanja više od 70 000. Ovakve brojke govore kako se radi o unosnom biznisu, deseci tisuća umirovljenika javno mjesto čekaju i po deset godina. Upravo zato ih se većina prijavljuje dok još ni ne namjeravaju preseliti, jer hoće li pojedina osoba dobiti mjesto u državnom, tj. županijskom – neusporedivo jeftinijem, iz proračuna subvencioniranom domu – ne ovisi ni o njegovu imovinskom niti o zdravstvenom stanju. Ključni je kriterij datum predaje zahtjeva. Tako će potpuno samostalna osoba s mirovinom od, recimo, čak i nedostižnih 6000 kuna, a koja je prije deset godina predala zahtjev za smještaj, isti sigurno i ostvariti, i to po cijeni od oko 2500 kuna. I da, kad dobije mjesto u domu, može ga čak na neko vrijeme i zamrznuti, ne mora odmah useliti. Istovremeno, osoba s mirovinom od 2500 kuna, koja nikada nije predala zahtjev u državni ili županijski dom, a kojoj, zbog iznenadnih okolnosti ili bolesti, dom treba hitno jer više ne može samostalno živjeti, mjesto će morati potražiti u privatnom domu, za najmanje 6000 kuna mjesečno. Punu cijenu snosit će svojom mirovinom, a ostatak moraju plaćati njezina djeca ili drugi srodnici.

Korisnici staračkih domova naprotiv uglavnom imaju obitelji, koje se u početku trude, pokušavaju organizirati skrb u kući, ali na kraju zaključe da zbog načina života i obveza nisu u mogućnosti skrbiti 24 sata za stariju i teško bolesnu osobu

Iznimka su osobe kojima treba hitan smještaj, a nemaju vlastitih sredstava ni djece koja su ih dužna uzdržavati. Oni se smještaju temeljem rješenja centra za socijalnu skrb, a troškove u cijelosti snosi država. U praksi, rijetko – za tek nešto više od 5 % korisnika – država u potpunosti snosi troškove smještaja. Nakon smrti osobe, nekretnina ili zemljište u vlasništvu te osobe ostaju jedinici lokalne uprave.

Posebni zahtjevi?

Nadalje, cijenu smještaja određuje i npr. željeni jednokrevetni smještaj, balkon, zasebna kupaonica, određeni kat, ali i zdravstveno stanje, pokretnosti, smještaj u stacionaru, fizikalna terapija... Osim toga, u domovima se često plaćaju i razni dodaci koje također treba pribrojiti cijeni smještaja – za korištenje hladnjaka, klima uređaja, serviranje obroka u sobu, negdje čak i za pranje rublja!

Velika je promjena u životu novoga korisnika i nepoznati liječnik. Naime, svaki dom obično surađuje s određenim ovlaštenim liječnikom, s izborom kojega se korisnik mora složiti, a liječnik se ne mora apsolutno složiti s mišljenjem i terapijom svoga kolege koji je korisnika ranije liječio...

Kad smo već kod mogućih prigovora i nezadovoljstva, inspekcije navode kako im korisnici i njihove obitelji uglavnom prijavljuju manjak zdravstvenih radnika, prekobrojnost korisnika, lošu higijenu i uslugu. Spominju se i oskudni obroci od nekvalitetnih namirnica te navodno i (pre)učestalo korištenje sedativa kako bi se smanjio broj osoblja u noćnoj smjeni!? Problem su i aktivnosti. Tako je u jednom od domova, u kojima je veći broj korisnika smješten na stacionaru, rečeno da se radi o osobama koje su na umoru, koje ništa ne zanima i kojima stoga ništa, osim prehrane i njege, ne treba ni ponuditi!

Zbog straha od svega navedenog (a ponekad i zbog toga što će reći selo, jer takvi smo mi) čak i ako je u mogućnosti plaćati skuplji smještaj, obitelj korisika često osjeća grižnju savjesti, ili barem sumnju u vlastitu odluku. Na smještaj se u domu još uvijek gleda samo kao na posljednje rješenje. Kao na napuštanje člana obitelji u njegovim najtežim danima, kartu u jednom smjeru. A prvenstveno bi trebao biti jednostavniji, udobniji način života osobe koja treba pomoć zbog svoje životne dobi. Jer u domu se ne nalaze samo ljudi za koje se nema tko brinuti. Naprotiv, uglavnom imaju obitelji, koje se u početku trude, pokušavaju organizirati skrb u kući, ali na kraju zaključe da zbog načina života i obveza nisu u mogućnosti skrbiti 24 sata za stariju i teško bolesnu osobu.

Na koncu, promišljanje o smještaju u dom je i potpuno individualno, čaša je polupuna ili poluprazna. Moji poznanici, iako žive u istoj kući sa sinom i njegovom obitelji, odavno su najavili da namjeravaju, kad za to dođe vrijeme, otići u dom. I ne samo to, svatko od njih dvoje želi u različit dom – gospođa kod časnih sestara, a gospodin u državni dom. Kažu, pa što, posjećivat će jedno drugo. U istom su gradu! Eto, u Zagrebu taksisti voze buduće korisnike smještaja u obilazak izabranih domova prije donošenja odluke. Kažu imaju već uhodane ture!

U svakom slučaju, promijenjene životne okolnosti treba priznati, a rješenje se ponekad krije u neočekivanom obliku. Jedan je poznanik tako, nakon što je kupio ugostiteljski objekt u prizemlju stambene zgrade, prilikom unaprijed najavljenoga izvođenja radova zbog adaptacije, trpio prigovore i prijave policiji od gospođe čiji se stan nalazio iznad njegova prostora. Otišao je do nje i rekao: „Mi ovako nećemo moći živjeti. Ili ćete Vi, gospođo, kupiti moj kafić ili ću ja kupiti Vaš stan!” Gospođa je bila zatečena, a onda se nakon nekoga vremena složila i pristala. Stan joj je ionako postao prevelik otkad je kćer odselila, a novonastala situacija bila je točka na i... Dakle, možda se rješenje niti ne nalazi u gradnjih novih domova? Možda se ono krije u boljoj organizaciji pomoći u kući za one koji mogu tako funkcionirati?

Osobno sam posjetila više domova s različitom kvalitetom smještaja i usluge. Iskreno, upoznala sam i zadovoljne korisnike, vidjela i ugodne prostore bez, često prisutnoga, gotovo bolničkoga okruženja. Ima ova priča i svoju drugu stranu koja se rjeđe čuje. A konačna odluka je na svakom pojedincu ili na onima oko njega. Nažalost, univerzalnoga modela života nema, pa niti u onim zrelim godinama. Odlučiti je, zapravo, vrlo jednostavno – Ne činite ono što ne želite da drugi čine vama. Jer, iskreno, gdje ima volje iznađe se i mogućnost, ma kakva odluka bila.

 

Izvor:
Svjetlo riječi