Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 23. 03. 2021. 08:53
Biblija je puna povijesnih i poučnih priča, a i Isus uglavnom priča prispodobe. Pa i kada govorimo o povijesti spasenja, opet je to pri-povijest, i u tome nema ničega čudnoga

U početku je bila Riječ – o toj lijepoj i zagonetnoj rečenici s početka Ivanova evanđelja mnogo je u prošlosti razmišljano i pisano, pa se i o čitavom Pismu govori kao o Božjoj riječi, a i na kraju biblijskih čitanja govorimo „Riječ Gospodnja”. Ali zapravo nije nikad sama riječ, nego je riječ uvijek u društvu drugih riječi.

Točnije bi bilo govoriti o Božjoj pripovijesti. Biblija je puna povijesnih i poučnih priča, a i Isus uglavnom priča prispodobe. Pa i kada govorimo o povijesti spasenja, opet je to pri-povijest, i u tome nema ničega čudnoga. Razlog zašto izbjegavamo riječ „pripovijest” zacijelo potječe iz toga što se bojimo da bi se to moglo protumačiti kao da je Biblija izmišljena. Jer kad nekad u nešto sumnjamo, mi kažemo „ma to ti je samo priča”. Ali Biblija nije „samo priča” – to je istinita priča, dapače, trajnija je od svijeta, jer Isus jamči da će i nebo i zemlja proći, a da njegove riječi neće proći.

Zvijezda i uskrsnuće

O moći biblijske priče govori knjiga Ljestve Jakovljeve hrvatske književnice i filozofkinje Jadranke Brnčić, objavljena prošle godine u Zagrebu, podnaslovljena „Biblijski motivi u književnosti”. U njoj autorica s jedne strane čita biblijske tekstove kao poetske i na taj način pokazuje njihovu snagu imaginacije, a s druge tumači razna književna djela, strana i domaća, i pokazuje koliko su prožeta biblijskim duhom.

Autorica na 300 stranica nudi obilje dubokoga i nadahnutoga štiva, primjerice vrlo iscrpnu analizu pjesništva Antuna Branka Šimića. Iako religiozni doživljaj nije osobito uočljiv u njegovim pjesmama, Jadranka Brnčić minuciozno prati svaki njegov stih u kojem se pojavljuje riječ „zvijezda”, i tako od riječi dolazi do pripovijesti o zvijezdi. „Svijet teksta jest svijet koji se rastvara pred onim tko tekst čita”, kaže ona, i otkriva nam da je „zvijezda” središte Šimićeva pjesništva, a i da je u središtu njegove misli o smrti i uskrsnuću. Jadranka Brnčić pokazuje da pomno čitanje može razbiti mnoge stereotipe, primjerice, o Miroslavu Krleži. Autorica nalazi čak 30-ak njegovih pjesama o Kristu, a podrobno analizira „Jeruzalemski dijalog”, otkrivajući da je veliki pisac bio duboko prožet kršćanskom kulturom – ne samo dublje od onoga što se to obično misli nego i dublje od onoga koliko je bio svjestan.

Patnja nevinih

Jakovljeve ljestve Jadranke Brnčić poticaj su i za čitanje Biblije, i za čitanje književnosti. U Svetom pismu privlači je govor o Zmiji iz Knjige Postanka koji uspoređuje s babilonskim tradicijama; s velikom ljubavlju tumači Franjinu Pjesmu stvorova i nalazi u njoj mnoge skrivene ljepote i poruke; pokazuje kako biblijska priča o Abrahamu djeluje u romanu Josipova braća njemačkoga nobelovca Thomasa Manna koji je za svoje pisanje sam rekao da želi da donese radost jer je radost „najljepši dar što nam ga Bog daje”.

Posebno poglavlje Jadranka Brnčić posvećuje ruskom romanu Braća Karamazovi i njegovoj povezanosti sa starozavjetnim Jobom. Dostojevski u toj knjizi na mnoge načine tematizira kršćansku vjeru, najviše životom i govorom pobožnoga starca Zosime koji tvrdi da je svako čitanje Svetoga pisma sićušno sjeme što u duši čovjeka neće umrijeti, nego će živjeti kao sjajna točka usred mraka. Knjiga o Jobu u romanu se više puta citira, pa je navodi čak i đavao kad razgovara s Ivanom Karamazovim, a Dostojevski je dovodi u vezu sa svojom središnjom temom: osudom nevinoga Dmitrija Karamazova. Odakle patnja na svijetu, a pogotovo patnja nedužnih i djece, pita se Dostojevski jer želi odgovoriti na to upravlja li Bog svijetom pravedno. Kao i u drugim svojim knjigama, primjerice u Zločinu i kazni, Dostojevski apelira na to da se patnja prihvati „unatoč svemu” jer to je Kristov put.

Sveto pismo raste

Zadnje poglavlje u knjizi posvećeno je modernom romanu Neželjeni putnici koji je 1984. napisao Kanađanin Timothy Findley, a prevedena je i na hrvatski. Djelo je veoma poznato u Kanadi, čak se ubraja među najizvrsnija književna djela nastala u toj zemlji, a tematika joj je biblijski Potop. Na temelju četiri starozavjetna poglavlja autor je razvio složenu fabulu u kojoj se tema spašavanja svijeta ispreplela s brojnim drugim temama: ljubavlju i poslušnošću, vlašću i tiranijom, opterećenom bračnom vezom i poremećenim obiteljskim odnosima te, iznad svega, pitanjem koliko je i kako čovjek odgovoran za bića koja su mu povjerena. „Poetska imaginacija čitatelja oslobađa teksta – što ga jezik stvara kao nove horizonte mogućih značenja – u slobodan prostor mogućnosti”, kaže Jadranka Brnčić, čime želi reći da se Biblija može, a zapravo i mora, čitati u njezinoj izvornoj snazi, kao poetsko djelo koje donosi Božju riječ, ali i pripovijest. Biblijska pripovijest ono je svjetlo koje može intervenirati u naše živote, pa i u našu umjetnost – a umjetnost, zahvaljujući svojim „imaginativnim varijacijama”, kako kaže autorica, „intervenira u stvarnost” i tako se Božja riječ umnaža na nove i nove načine.

Nije to nova spoznaja. Grgur Veliki je rekao da Sveto pismo raste sa svakim čitanjem jer novi čitatelji nalaze u njemu nova značenja i ostavljaju ih u pohrani za čitatelje koji će doći potom, što će se nastaviti do konca svijeta. 

Anđeli s porukama

Biblija je napisana, ali nije još pročitana; pisanje je dovršeno, ali ne i čitanje. Jadranka Brnčić ne čita Bibliju kako bi iz nje izvlačila egzegetske zaključke, iako njezina čitanja mogu baš egzegetima biti zanimljiva. Nije njezina namjera ni da nasilu otkriva da su razni pisci bili pobožniji nego što jesu. Uopće, njezina čitanja nikada ništa ne svode; ona ne smanjuje asocijacije nego ih širi na sve strane. Nema u tome opasnosti za pravovjerje, jer njezina čitanja nisu normativna, kao što ni poetska snaga Biblije nikad ne može biti u sukobu s Božjom spasenjskom porukom.

Knjiga Jadranke Brnčić zbilja predstavlja Jakovljeve ljestve: čvrsto su oslonjene na biblijski tekst, iz njega se pružaju u visinu i pozivaju čitatelje da se njima popnu, što više i dalje, mimoilazeći se s anđelima koji silaze i penju se s porukama.

Izvor:
Svjetlo riječi