Kolumnist: Pavo Filipović - Politički (ne)korektno
Objavljeno: 23. 04. 2020. 12:42
​Proricati je krajnje teška stvar, osobito budućnost! Ako je vjerovati knjizi Alvina Tofflera Future Shock iz 1970. godine, onda je gornja rečenica stara kineska izreka.

Činilo mi se umjesnim tekst započeti upravo kineskom poslovicom kad je već tjednima dominantna tema medija i naših razgovora virus koji je nastao u Kini i u međuvremenu se prometnuo u svjetsku pandemiju s neslućenim posljedicama. Čelnici mnogih država u borbi protiv novoga virusa bili su primorani privremeno dokinuti čak neke od temeljnih sloboda pojedinca i društva: slobodu i pravo na obrazovanje, kretanje, javno okupljanje, trgovanje i vjeroispovijest. Svjedoci smo kako se od danas do sutra stvari mogu drastično izmijeniti. Mnoge europske zemlje tvrde kako od Drugoga svjetskog rata nisu bile suočene s većim izazovom. Bilo je očekivano kako će to kod mnogih izazvati paniku, probuditi iskonske strahove. Vidimo to po masovnome ispražnjavanju trgovačkih centara kako bi se osigurala hrana ili na primjeru kupovanja oružja u Americi gdje je prodaja „sredstava za samoobranu” narasla za 500 %.

Kažnjava li Bog?

Kao iz nekih dubina isplivavaju pitanja na koje društvo traži odgovore. Što će biti s nama? Hoće li nakon ljeta virus oslabjeti, kako neki smatraju, ili će se pokazati u svome opasnijem i agresivnijem obliku, kao što je to bio slučaj sa španjolskom gripom? I zašto se uopće sve to baš sada događa? Je li prirodi previše? Toga je uvjerenja marksistički teolog oslobođenja Leonardo Boff. Kao teolog laik razvio je on u međuvremenu teologiju oslobođenja u teologiju ekološkoga oslobođenja. Danas se taj, u katoličkim krugovima nakon Drugoga vatikanskog sabora toliko slavljeni, teolog gotovo potpuno udaljio od Crkve i kršćanstva i avansirao u ljevičarskome spektru u neku vrstu gurua newageovske prirodne religije. Po njegovu je mišljenju ovo što se događa u vezi s koronavirusnom pandemijom kazna majke Zemlje. Velika Gaia reagira na otimačinu njezina prirodnog prostora i uništavanje ekoloških sustava. Koronavirus je njezina osveta jer, prema Boffu, zemlja može osjećati, misliti, voljeti, diviti se i brinuti se. Ili je ovo ipak samo neminovni evolucijski proces u kojemu odumire i nestaje sve što je slabo i nejako?

Možda je u pitanju biološko oružje ili neki vojni pokus koji je u nekom laboratoriju pošao po zlu? Toga su uvjerenja svi teoretičari zavjere. Za njih je indikativno to što je već 1981. godine Dean Koontz, autor knjige The Eyes of Darkness, vrlo precizno pisao o virusu koji on naziva Wuhan-400. Također se pozivaju na jedan znanstveni prilog Instituta za virologiju u Wuhanu, tiskan u ožujku 2019. godine, pod naslovom Bat Coronaviruses in China. Teoretičari zavjere također vide jasan dokaz u jednome govoru spasitelja i cjepitelja Trećega svijeta i najbogatijega čovjeka na planetu, Billa Gatesa, koji je još prije četiri godine govorio o mogućnosti izbijanja nove pandemije na koju nismo spremni.

Vjernike je opet uhvatila neka apokaliptička neuroza pa sada stalno čeprkaju po privatnim objavama, nebeskim porukama i ukazanjima. Šalju te materijale jedni drugima s molbom da se proslijedi dalje. I tako se stvara kolektivna panika i atmosfera smaka svijeta

Ili je čak sve ovo Božja kazna za naše grijehe? Sve je moguće, ali da se radi o Božjoj kazni, to nikako i ni u kojemu slučaju! Istina, Biblija o tome govori kada kaže da Jahve pusti kugu (epidemiju, op. a.) na Izraela (2 Sam 24,15), ali to su samo mitološke natruhe iz prošlosti. Gdje bi nas Bog mogao i smio kazniti?! Država da! Ona nas uvijek može kažnjavati. I majka Zemlja kada se naljuti na nas može nas kazniti, bez obzira što je majka i što nas jako voli. Ali Bog ne. I Crkva je još ponegdje u molitvenicima zadržala izjave kako nas Bog kaznama popravlja ili pokoju molitvu da se odvrate pravedni sudovi Božji i Njegova pripuštanja. Ali u modernističkoj apologetici Boga izrazi poput: sud Božji, kazna, pripuštanje, pravednost, spasonosna opomena božanske Providnosti jednostavno više nemaju mjesta.

Religiozni egzibicionizam

Milijuni katolika će u tzv. „slobodnom” zapadnom svijetu zbog restrikcijskih mjera uvedenih s ciljem suzbijanja pandemije sljedećih tjedana, a moguće i mjeseci, ostati bez svakoga oblika javnoga bogoslužja. Sada već u mnogim biskupijama znamo da se izostavlja i slavljenje Velikoga tjedna i Uskrsa, dakle vrhunca liturgijske godine. Biskup Athanasius Schneider kaže kako se ovakvo stanje može usporediti sa situacijom prvih kršćana kada su poganski rimski carevi zabranili javni kršćanski kult. U toj situaciji privremene zabrane javnoga bogoštovlja imamo i najrazličitije invencije katoličkih egzibicionističkih dušobrižnika. Milanski nadbiskup Mario Delpini tako se popeo na krov milanske katedrale kako bi se sladunjavo pomolio Blaženoj Djevici za pomoć u nevolji, iako je u katedrali mogao slaviti zavjetnu misu pro populo. Naravno, učinio je to uz kamere. U Americi je neki svećenik ovih dana izumio, po uzoru na McDrive, tzv. „drive-in-ispovijed”, iako se u privatnim kapelama može isto ispovijedati uz držanje odstojanja. Drugomu egzibicionistu je opet palo na pamet kroz prozor zrakoplova blagoslivljati svoju zajednicu s Presvetim uz opasnost da Presveto padne van, iako je to isto mogao učiniti s kopna. U Italiji su neki posebno gorljivi svećenici u kamionete stavljali Marijin i Isusov kip i vozili se tako mjestom, dok se u Hrvatskoj jedan dosjetio na automobil staviti razglas i moliti iz auta križni put kroz naselje. Svakako da nijedan od njih nije zaboravio povesti sa sobom kamermane i sve objaviti na portalima.

Vjernike je opet uhvatila neka apokaliptička neuroza pa sada stalno čeprkaju po privatnim objavama, nebeskim porukama i ukazanjima. Šalju te materijale jedni drugima s molbom da se proslijedi dalje. I tako se stvara kolektivna panika i atmosfera smaka svijeta. Oni koji su do jučer slušali svoje influencere, instagramere i blogere sada odjednom traže proročišta i proročanstva, pozivaju na lance molitve i govore o „rekordnim molitvenim umrežavanjima”.

Kao svećenik djelujem u Hrvatskoj katoličkoj misiji koja nedjeljom slavi tri svete mise. Na te tri mise prosjek vjernika je oko 400. Misija se proteže na prostoru od nekih 110 kilometara. Službeni podaci Biskupije kažu kako Misija broji ukupno 3 600 članova. Većina naših članova su, kao i u svakoj drugoj zajednici, nažalost, vjernici pod navodnicima, vjernici na papiru, što hoće reći da se doduše izjašnjavaju vjernicima, ali svoju vjeru ne prakticiraju u crkveno-sakramentalnome smislu. Hoće li ova pandemija sada mnoge, koji to do sada nisu bili, učiniti vjernicima? Neće! Knjiga Otkrivenja je tu vrlo jasna: Ipak se ljudi koji ne poginuše od tih zala ne odvratiše od djela svojih ruku (Otk 9,20-21). Ako se u dogledno vrijeme uspijemo izboriti protiv virusa, nastat će barem manja recesija. Tada će i oni koji su u vrijeme pandemije toliko bučili s nebeskim porukama i Bogu vapili u nevolji, zaboraviti na Njega i baciti se frenetično na ponovno stjecanje i namicanje izgubljenoga novca i materijalnih dobara. Daj Bože da u ovome griješim!

Lady Macbeth ili diktatura higijene

Virus je opasan! Za mnoge je i smrtonosan. Za medicinsko osoblje koje radi dvostruke smjene on je nešto što ih dovodi do granica njihove izdržljivosti i snage. Njima svaka čast! Ali pandemija koja se svijetom širi otkriva i što je bolesno u našemu društvu, objelodanjuje našu uspaničenost i strah; razotkriva krivo postavljene prioritete u osobnome i društvenome životu. Vrijeme u kojemu živimo je vrijeme u kojemu je strah od nestanka toaletnoga papira veći od straha od ostanka bez sakramenata. Stoga se ponovno priberimo. Uprimo svoje oči u svetoga Josipa, čovjeka smirenosti i uravnoteženosti u životnoj opasnosti i progonu od strane kralja Heroda.

U Shakespearevoj tragediji Macbeth škotski general Macbeth prima od vještica proročanstvo kako će jednoga dana postati kralj Škotske. Pun ambicija i nahuškan od svoje supruge Lady Macbeth, on ubija škotskoga kralja Duncana i zauzima njegovo prijestolje. Nakon nekoga vremena Lady Macbeth spopadne grižnja savjesti. Mjesečareći noću ustaje i stalno si pere ruke, jer joj se pričinjaju pune krvi koju nikako da sapere. Stalnim pranjem ona ih najzad i raskrvari pa ono što joj se pričinjalo u noćnome bunilu, sada postaje stvarnost. Pranjem ruku si olakšati savjest već je bezuspješno pokušao rimski namjesnik Poncije Pilat nakon što je Isusa osudio na smrt razapinjanjem. Naše stalno pranje ruku ovih dana može neke i sačuvati od zaraze, ali nam sigurno neće sprati lošu savjest zbog zanemarivanja vjere! A čovjek koji zanemaruje vjeru uvijek je u strahu i panici! Žalili smo se uvijek kako nemamo vremena! Vremena za Boga, za obitelj, za sebe, za odmor, spavanje, molitvu, čitanje Svetoga pisma... Evo sada vremena za sve! Valja stoga odložiti apokaliptičke neuroze i svaki religiozni egzibicionizam te ovo vrijeme iskoristiti što je najbolje moguće, osobito za nadoknađivanje mnogih propuštenih stvari i postavljanje novih prioriteta.

Izvor:
Svjetlo riječi