Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 31. 12. 2020. 10:27
Otvorim novine: Sudarila su se tri automobila, ima i teško stradalih, više informacija nakon očevida... Mladić djevojku ugurao u prtljažnik, prijetio joj nožem i tako je odvezao...  Lažni policajci žrtve olakšali za 75.000,00 eura... Muškarac na motoru upucao vozača automobila u glavu... Na ulici iz pištolja ubio ženu, drugu ranio, pa presudio sebi... U dvije minute ukrali milijunski nakit, pa pobjegli... Pijan i bez vozačke sjeo na moped pa pokosio dvoje pješaka... Zatvorim novine.

Upalim televizor: Kamenovali su autobus, ljudi su vrištali, prozori pucali... Uvjeravala djecu da su bolesna i tjerala ih da sjede u kolicima... Strava u Engleskoj – u kamionu s Balkana pronašli 39 mrtvih... Dječak umro, novac doniran za liječenje otac spiskao na drogu i odjeću... Promijenim program: Ako se uništavanje prirode nastavi ovim tempom, za trideset godina otopit će se polovica mase ledenjaka i za toliko porasti razina mora... Usvojili novi kalendar blagdana, pa idu na odmor tjedan dana... Odaziv štrajku je velik, danas nema nastave u tri županije... Stručnjaci kažu da je nova recesija pred vratima... Unija još jednom produljila rok Brexitu... Od ponoći skuplje gorivo... Luda isprika suca za nerad – Alergičan sam na računalo! Ugasim televizor…

Ovaj put ne!

A uz obalu rijeke Sane, u jednom od rasutih zaselaka, živi jedanaestogodišnji dječak Dejan. Priča o njemu stigla je u prilogu TV-emisije. Simpatični dječak bistra pogleda, ipak drukčiji od većine svojih vršnjaka. Malo godina, a već toliko toga na leđima. Put do škole, u jednom smjeru, podrazumijeva dva kilometra asfaltom i još tri blatnjavim makadamom, dakle barem deset kilometara svaki dan. Pješice, jasno, jer do njegova sela autobus ne vozi. Vidi svašta na putu, pa i medvjeda, ali ne boji se, kaže vrati se kući i odspava dok ode (!). Obitelj? Ima baku, s kojom dijeli jedan od dva ležaja, na drugome spava djed, a tata spava u kućici pored koja je ranije bila štala. I djed i tata rade u rudniku. A njihova kuća? Dovoljno je reći da žive u dvadesetak kvadrata drvene kućice, bez kupaonice i vode, u kojoj nestaje struje. Sagrađena je kad je pradjed (!) imao godina koliko on sada, a možda je čak bio i mrvicu mlađi, kaže Dejan. Predvidivo, pomislite, TV ekipa je došla zbog nezavidnih uvjeta i dijete će pred radoznalim auditorijem zaplakati, zamoliti da netko materijalno pomogne njegovoj obitelji jer im je teško. Pa dječje su suze toliko puta, a pogotovo u predblagdansko vrijeme, pokrenule i planine. Ovaj put ne! Ne žali se on na uvjete u kojima živi i raste, blistav osmijeh od uha do uhane smatra da nešto treba mijenjati. Dejan ima puno veću tugu. Plače za sestrom! Njegova je mama  prije četiri godine napustila obitelj i odvela njegovu mlađu sestricu, imenjakinju, pa se suza otme sjajnom oku tek na spomen sestre. Pokušavao je javiti se mami, ali nije prihvatila njegov zahtjev za prijateljstvo, kaže… Bavi se Dejan i sportom, karateom. To znači dva puta tjedno, nakon škole, dodatnih desetak kilometara hoda. Prepoznao je njegov trener snagu i volju u malom čovjeku. Pomaže mu sportskom opremom, a organizirao je i ljude koji su im voljni pomoći. Pri kraju su projekta kojim će Dejana i obitelj do blagdana preseliti u novu montažnu kućicu, na drugom zemljištu, uz cestu i bliže školi…

Puno se toga zguralo u ovu kratku priču i za površnoga promatrača… Tuđi je život lako secirati, pa su reakcije, a i komentari bili brojni i različiti: što se dogodi ljudima da tijekom četiri generacije ne napreduju, ne poboljšaju uvjete u kojima žive? Četiri generacije? Kakva je to situacija u kojoj majka izabere jedno dijete i ode? Koji su odlučujući kriteriji? Zašto se onom neizabranom djetetu ne želi niti javiti? Ne želi? Kako se tako malo dijete uopće nosi s tim? Zar taj otac ne može baš ništa poduzeti da im olakša život? Samo ustupi svoje mjesto za spavanje, a sam ode u nekadašnju štalu? Gdje je tu odgovornost roditelja? Kako dječak može toliko pješačiti, onda još i trenirati? Život bez interneta, trgovina, vlastite sobe, ma tekuće vode? U današnje vrijeme?

Informacijski stres

Nesporna je moć medija, kao i poseban duh prosinca, ozračja koje nosi. Pronaći će se ljudi koji će pomoći da obitelj dobije i puno više od osnovnoga. Materijalno će biti zbrinuti, život će biti puno lakši. Ali pravu vrijednost i pravu čežnjuu ovoj priči nosi samo to dijete. On želi svoju sestru. A to je nekako ostalo po strani… Koliko nas je dotaknuo taj neblatnjavi dio ove vijesti?

Vijest? Vijest je, po svojoj definiciji, izvještaj o nekom događaju; obavijest, informacija. Studija je pokazala da ljudi  putem e-poruka, interneta, televizije i drugih medija prosječno prime  oko 100 500 riječi dnevno ili 23 riječi u sekundi, što je ekvivalent 34 GB informacija! Pritom nisu ubrojene riječi koje prosječan čovjek primi u razgovoru s drugim ljudima.

Ili slikovito – U Shakespearovo doba prosječni čovjek usvojio je novih informacija tijekom cijeloga svog života, koliko mi imamo u jednom dnevnom tisku, navodi psiholog prof. dr. sc. Boris Blažinić.

Stoga, objašnjava, kako nije neobično da osjećamo informacijski stres – disparitet između količine i vrste informacije koja nam je dostupna i naše sposobnosti da iz njih izvučemo neko značenje i dobijemo dublje razumijevanje tih informacija. Pa se informacijskim smećem nazivaju lažne informacije, krnje ili one preglasne i prenapadne zbog kojih prave informacije ostaju zagušene u pozadini. Kao primjer prof. Blažinić navodi sljedeće pitanje: Koliko je od svake vrste životinja Mojsije ukrcao na Arku? Od svake vrste životinja? Neki su možda samouvjereno odgovorili dvije, a neki su možda odmah shvatili da Arka nema veze s Mojsijem!

Informacijski stres dugoročno stvara osjećaj depresije, pa svijet doživljavamo opasnijim, razne teorije vjerojatnijima, bujaju predrasude i nerazumijevanje, a poluinformacije vrlo brzo, u svijetu Wikipedije, postaju činjenica, a ljudi njihovim zarobljenicima.

Priča o Dejanu, njegov sustav vrijednosti, znak su da još ima nade za ovaj svijet. Naš interes za njegovu priču dokaz je da prava vijest nije ona koja samo snažno potakne kortizol i na tome ostane. Pozornost ljudi ipak se može privući i na drukčiji način. Jer nametnuta nam pulsirajuća ovisnost o informacijskom stresu zatire svijest o činjenici da sami odlučujemo što ćemo čitati, gledati, o čemu ćemo promišljati i razgovarati. Čemu ćemo posvetiti svoje vrijeme.

I posebno sada, u vrijeme najomiljenijega obiteljskoga blagdana, nastojmo razlučiti prave vrijednosti i pravu potrebu od one nametnute i upakirane, ma kako šarena i zvučna bila. Vjerojatno nam nitko nije odveo sestru ili brata, ali možda smo sami ih pogubili putem dok smo čitali izvanredne vijesti iz, recimo, Portugala. Budimo jedni drugima dobra vijest i onaj pravi, dječji Božić!

Zato dijelim: Djevojčica od šest godina osvojila vrh Kilimanjara, a planira i Mt. Everest… Anonimni Robin Hood otplaćuje dugove siromašnih građana… Doktor koji nakon posla besplatno trenira djecu s Down sindromom… Više od 400 djece pjevalo za prijatelja oboljeloga od tumora… Od gladi spasio stotine obitelji… Šiša i brije beskućnike, a uslugu naplaćuje zagrljajem…Udomio troje djece…

Jer loša je vijest da vrijeme leti, a dobra je vijest da ste vi pilot. Čestit Božić, želim.

Izvor:
Svjetlo riječi