Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 11:57
Unutarnji mir, strpljenje i prihvaćanje, pomiješano u pravim omjerima sa vlastitim djelovanjem i realnom procjenom mogućnosti, te mrvicom životnog optimizma jedinstveni su, a ujedno i sasvim osobni recept sunčanog dana, ali i ugodne kiše života, tijekom cijele godine.

Kraj kalendarske godine i početak nove. Vrijeme za svođenje računa, raščlanjivanje  - analize... Jedna od osnovnih ljudskih potreba je pronaći vezu, shvatiti što čime rezultira, kako nešto isprovocirati, usmjeriti.  Previdjevši pri tome da se puno toga niti ne može usmjeriti. Samo od sebe bira smjer, mi prihvaćamo… Ili ne prihvaćamo.

Takva je i životna priča ove žene, tj. njene obitelji u nastanku. Pokušavala je zasnovati vlastitu obitelj, tj. svoju malu obitelj obogatiti.  Kako se ispostavilo da nikad neće moći imati biološko dijete, odlučili su se na posvojenje. Priča je ovo o prvom susretu sa jednom savršenom, sićušnom djevojčicom, tada starom 18 mjeseci, jer žena nije imala „preduvjeta“, većine potencijalnih posvojitelja, da dijete mora biti baš novorođenče. Priča o tom, najposebnijem, danu kada je malena djevojčica, Princeza kako je i danas zovu, postala središte njihova života, kad su se sve stvari, baš onako savršeno, posložile. Mirisala je tada, onim posebnim mirisom, na bebe, mirisala na puder. Bio je to u svakom slučaju miris koji otapa led i pomiče planine. Bio je to, ne kraj, već početak avanture, avanture zajedničkog života i odrastanja. Još kakve avanture!

Priča je to, ujedno i o mukotrpnom shvaćanju, sumnjama i traženju dugom deset godina, o posebnosti odrastanja njene Princeze. Sve princeze su svojim roditeljima posebne, ali ova je Princeza još malo posebnija. Ona je, naime, djevojčica s Aspergerovim sindromom. Definicija kaže – poremećaj iz spektra autizma, koji karakterizira normalna inteligencija i potpuni nedostatak vještina neverbalne komunikacije, fizička nespretnost i izostanak empatije.  Nije to nimalo laka priča, priča je to o neizmjerljivom vremenu provedenom na dječjem bolničkom odjelu, terapijama svih vrsta i razgovorima u svim mogućim institucijama, pitanjima i lutanju. Velika avantura odrastanja (a koja to zapravo nije?), kao i čudesno otkriće da u socijalizaciji više od svih i svega može postići jedan pas?!

Isto tako, naglašava mama, njena je Princeza rođena sretna i ostala je sretna i  tu svoju sreću uporno širi oko sebe. Oni su sretna obitelj, čiji život uopće nije uskraćen za kvalitetu. Bore se da svi oko njih ostave sažaljenje za druge, jer ono njima ne treba, niti trunka…

Poziva pri tom ljude da razmisle o otvaranju svog srca za neko dijete s posebnim potrebama, kako se to zove, jer je upravo takvo, „posebno“, dijete zauvijek obogatilo njihov život. I ljudi oko njih.

A što zapravo znači „posebno“ i uvjetovano? Pa ljubav niti ne može biti uvjetovana, onda bi proturiječila samoj sebi i svojoj apsolutnoj otvorenosti i upravo neuvjetovanosti. Ona je toplina, ogrtač koji može ogrnuti baš sve slabosti i boli i ojačati ranjivo, nadrasti nedoraslo. Ona se ne može izmjeriti, niti precizno dozirati pa da bude taman dovoljno, a niti mrvicu „previše“. Ona se daje bez interesa i zadrške, prihvaćena se umnaža i prenosi dalje.

Ljudi utječu jedni na druge, mijenjaju percepciju jedni drugima, podižu, često i nehotice, prave male revolucije u promišljanju, shvaćanju života.

Stoga i priča o Princezi i o mnogim, ovaj put neopisanim, prinčevima i princezama, sama od sebe odluta prema svim ljudima koji možda razmišljaju o usvajanju djeteta, ali se boje onoga što to dijete može „donijeti“ sa sobom i na taj način stoje, čekaju, da ne bi… Uvjetuju.  Kao da je „obično“ roditeljstvo izvjesnije? Pa niti biološko dijete ne donosi sobom jamstveni list!

Život ga, uglavnom, niti nema. On, na žalost (ili na sreću?) nije egzaktna znanost, vrlo rijetko donosi očekivani rezultat i ide u željenom pravcu. Više iznimka. Nego pravilo.

Više je dodijeljena ti gajba limuna. Okruglih i žutih s kojima, barem u prvi tren, ne znaš što bi… Možeš neodlučno i razočarano zdvajati ili možeš napraviti onu, dobro poznatu, životnu limunadu. Sa više ili manje šećera, a da ti pri tom zalutale sjemenke, a neizbježno su tu, jako smetaju ili uopće ne predstavljaju problem. Jednostavno stisneš oči, kad već nema žličice. Bitan je okus. Limunada. Koju, isto tako, možeš razdijeliti i na taj način zapravo umnožiti ili prodati ili nepažljivo proliti… O tebi ovisi.

Ljudi utječu jedni na druge, mijenjaju percepciju jedni drugima, podižu, često i nehotice, prave male revolucije u promišljanju, shvaćanju života. Zato, baš u ovo vrijeme, kada nešto završavamo, a nešto počinjemo, donosimo zaključke, podvlačimo crtu, kako god to nazvali, nije loše razmisliti. Još jednom. Drukčije.

Izvući se iz poznate topline i utjehe samosažaljenja i nanovo razmotriti. Sagledati stvari iz drugoga kuta. Sve one popularne odluke o svemu onome što ću od ove godine drukčije i bolje, uglavnom su vrlo ograničenog trajanja i još slabijeg intenziteta.

Prava odluka bi bila, vjerujem, sačuvati divljenje, oduševljenje. Upravo to! Diviti se životu oko sebe. Svemu onome što previdimo svaki dan. Voljeti ga u svim njegovim pojavnostima. Jednostavno, živjeti budno i svjesno. Vidjeti, biti do kraja i što je češće moguće, svjestan svega onoga što jesi, sebi, ali i drugima. Svjestan značaja, dosega, vlasitih postupaka, ali i samog stava u međuljudskom svijetu uzročno - posljedičnih veza. Ne dozvoliti da, uglavnom nametnuta, očekivanja naruže, okaljaju vrijednost darovanog nam.

Život je prepun ovakvih „nesavršenih“ djevojčica čiji miris i postojanje nedvojbeno otapa led i pomiče planine.

Nije lako, slažem se. Dapače, ponekad se čini da se baš cijeli svijet urotio, nevjerojatno isprepleo u neraskidivu mrežu, baš sve ono što sputava, onemogućava realno viđenje. Subjektivni smo, emotivni, teško se izdići iznad toga, a  s druge strane, upravo to je značajka koja nas razlikuje i čini živima, upravo to zrnce osobnosti i posebnosti  u promišljanju može donijeti smislenost, ravnotežu u neredu očekivanja i mogućnosti.

Dakako, ne treba silom uvoditi red i život silom podvrgavati u svakom trenutku krutim i nepromjenjivim normativima jer će se  pri tom pokidati tanke spone događaja i međudjelovanja, porušiti izgrađeno, ali i potencijalno, u nastanku.

Unutarnji mir, strpljenje i prihvaćanje, pomiješano u pravim omjerima sa vlastitim djelovanjem i realnom procjenom mogućnosti, te mrvicom životnog optimizma jedinstveni su, a ujedno i sasvim osobni recept sunčanog dana, ali i ugodne kiše života, tijekom cijele godine.

Izvor:
Svjetlo riječi