Ruke

220 pregleda

Ruke…Naučiš jednom prepoznati stisak one prave ruke. Potrudiš se zadržati, utisnuti taj trenutak u sjećanje. Spremiti ga na sigurno. Zauvijek. Kad zabole tuge. Prošle i one koje će tek doći.

Odlučna i sigurna ruka spretno te prihvatila, kao i mnoge prije tebe. Pomogla da iskoračiš na ovaj svijet. Pružila te najdražoj, najmekšoj ruci na svijetu, da te grli i ljulja, otire suze i miluje kako samo ona zna.

Rastao si ispod prostranog neba, nedodirljiv, vođen za ruku. Ili za obje. U topla sunčana nedjeljna jutra, u svečanom ruhu i uvijek bijelim čarapicama. Takva jutra, da bi baš svako moglo biti uskrsno. Zvona. Miris pognutih ljubičica i ranog jorgovana. Sve se činilo mogućim. Ti malen, najmanji što pamtiš, ali siguran. Zaštićen kao nikada nakon toga, ma koliki bio šareni svijet iznad tebe. Sigurnost se udobno sklupčala između dva dlana. Velikog i malenog. Oaza mira.

Ponekad, ali samo ponekad, uzeli bi te nemirnog i nestrpljivog čvrsto za zapeš­će. Da ne potrčiš, ne istrgneš ruku, dok ne protutnji automobil ili ne prestane dugo iščekivani pljusak. A tako bi trebalo isprobati nove gumene čizme! Niti kapi do sada, čini se oduvijek. Sad kažu čekaj… Ili kad ti se ne dâ rodbini u najavljeni posjet, igra zove, a put je beskrajno dug premjeren malim koracima…

Da, baš ruku i ne samo nju, stisnuli su ti čvrsto, dok su te izvlačili iz čarobnog sjaja zabranjenog blaga sazdanog od zamršenih konaca, šarene dugmadi, starih fotografija i požutjelih, kitnjastim rukopisom ispisanih, razglednica. Jer iglice rasute, također posvuda, nekako si previdio… Nisu bile dio plana. Baš kao ni “š­ćeta” koju činiš…

Iznenadiš se, ponekad, kad klečeći u prašini ugledaš potpuno neočekivanu, tebi pruženu ruku. Svaki put sve duže oklijevaš, razmišljaš, a onda je ipak prihvatiš, brzo i grčevito stisneš. Boli, ali ustaješ… Opet

I u vatri groznice, crvenih obraza, sputan u mrske obloge ili razbijenih koljena i poderanih hlača po tko zna koji put u istom danu. Utjehu i oprost, dok ti vida rane i privija mir, tražio si u pruženoj dragoj i poznatoj ruci. A onda, uvijek prebrzo, pospan i prestrašen, čvrsto si stiskao tu ruku u svojoj. Bilo je to onog ozbiljnog, prvog jutra, dok je nepoznat teret i prepoznatljiv miris nove, još krute školske torbe pritisnuo tvoja mala leđa, podsjećajući te na dugo predstojeće druženje. Odjek toga osjećaja pratiti će te često u životu. Sa torbom ili bez nje. U ruci…

Istraživao si, dodirivao, premetao svijet i preslagivao ga po svojoj volji. Razmišljao, donosio zaključke, sve rušio i počinjao ispočetka. Odlazio i vraćao se, zaokupljen rukama života koje te pozdravljaju, mašu ti, pružaju i uzimaju, odguruju te, oduzimaju i prijete. Radosno se primiču i još brže odmiču.

Dođe vrijeme i za neke druge i drukčije ruke. Tebi tada najljepše, najposebnije. Istovremeno nedostižne, kakva ljubav često bude. Izgarao si iščekujući dan kad će se te ruke konačno pružiti prema tebi, istovremeno strepio od susreta. Ruke… Naučiš jednom prepoznati stisak one prave ruke. Potrudiš se zadržati, utisnuti taj trenutak u sjećanje. Spremiti ga na sigurno. Zauvijek. Kad zabole tuge. Prošle i one koje će tek doći.

Gurale su se, u međuvremenu, oko tebe mnoge, životno različite, po dodiru i svakako po namjeri. Poneke kao da su se predomislile u posljednji tren. Mimoišle su tvoju, udarile, izbile zrak, podrugljivo zaobišle, izostavile susret, očekivani dodir. Izmaknule se. Ruke…

Neke ruke izgubiš zauvijek. Odjednom. Nenajavljeno. Tuguješ zbog praznine i mrzle samoće na otvorenom dlanu. I baš ništa ga zagrijati ne može. Ne tako. Ne tada. Zato poželiš namotati vrijeme natrag, kao maramu oko vrata, kao ponovno zapakirati otvoreni božićni dar. Onda ga otvarati ispočetka i opet… Taj trenutak, ta ruka…, samo još tren, jedan…

Iznenadiš se, ponekad, kad klečeći u prašini ugledaš potpuno neočekivanu, tebi pruženu ruku. Svaki put sve duže oklijevaš, razmišljaš, a onda je ipak prihvatiš, brzo i grčevito stisneš. Boli, ali ustaješ… Opet. A onda, uvijek se čini odjednom, tvoja ruka postaje ona koja drži novorođenče. Jedna malena, potpuno čista, nova ruka, uvuče se na tvoj dlan i zauzme mjesto. Čudesno odgovara tvojoj. Osvoji te. Zauvijek. Čvrsto ju stisneš, ponekad usporavaš bezuspješno. Ona izmiče i srlja. Strepiš zbog nje… I strepit ćeš… Također zauvijek.

Često bude teško. Ni prozora ni vrata na kući odluka i odgovornosti. Bez smisla i rješenja. Dodir ruke promijeni sve. Doda smisao. Sve one, velike i male, nervozne i spretne, bolne i mlade, nestrpljive i blage, vruće i hladne, ogrubjele i mekane, sebične i drage… Život je sazdan od različitih ruku. Od njihovih susreta i razmjene topline dlana. Baš nikad ne znaš što ti nosi slijedeći.

Pružaj, prihvati, stisni i traži. Sebično pamti one posebne. Teško nadmašene.

Jer, ako su oči još uvijek ogledalo duše, ruke su njegov stalak, odgovoran za to da odraz iz ogledala bljesne na pravi način i u pravi tren. I za treptaj jedan, dok vjetar pahuljasti maslačak raznese svijetom, doći će tvoj red. Osjetit ćeš dodir one zadnje, blage ruke, dok ti stavlja znak križa, dok te tješi i predaje u raširene Ruke.