Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 16. 10. 2019. 09:46
Turisti su egoisti, osobe razularenoga i razuzdanoga ega: oni bježe iz ukorijenjenosti u svojim mjestima kako bi se neometano, bezobzirno i besramno ponašali na mjestima koja dolaze posjećivati (neumjesno odijevanje, neumjerenost u jelu i piću...).

Akvileja, mjestašce blizu Trsta, u prvom tisućljeću bilo je važno središte crkvenoga života. Svjedočanstvo te slavne prošlosti – u tom mjestu boravili su Jeronim, Rufin, Kromacije, ili su pak često navraćali Ambrozije, Atanazije – predivna je bazilika s podnim mozaicima iz 4. stoljeća. Spominjem Akvileju jer je ona godinama bila moje tajno mjesto. Nikomu nisam nikad govorio da odlazim u svoju Akvileju, ona je bila moja tajna, godišnje sam i po nekoliko tjedana znao boraviti tamo. Uživao sam u miru toga mjesta, osjećao sam ozračje prošlosti, mogao sam moliti i družiti se sa svojim svetcima. I u svemu tome nisu me ometali turisti! Da, nije bilo turista. Akvileja nije bila kontaminirana turistima! Nažalost, u posljednjih nekoliko godina mogao sam primijetiti kako lagano, ali neumoljivo prodire turistički duh u Akvileju: ulaz u baziliku počeo se naplaćivati; tko želi moliti, dopušteno mu je u tamo nekom zapećku bazilike; trgovinica s pobožnim predmetima pretvorila se u glupastu turističku „suvenirnicu”; ah, nema više i onih marljivih, hitrih i uslužnih gospođa u mojem restorančiću, došli su neki novi ljudi koji više ne „pripremaju”, nego „rade sendviče”, sve hladno i mehanički, u skladu s turističkim duhom.

Dragi čitatelju, i tako se dogodilo da je Akvileja prestala biti moja tajna. Još gore, ove sam se godine oprostio od Akvileje jer tamo više nikad ne kanim kročiti nogom. Ali nije to jedini grad od kojega sam se zbog turističke kontaminacije oprostio. Mnogi su gradovi, mnoga mjesta, a također i mnoge crkve (!) od kojih sam se oprostio. Primjerice, Dubrovnik već godinama izbjegavam u velikom luku jer je to također grad kontaminiran turizmom. Stoga ovaj tekst želi biti veliki pledoaje protiv turizma, veliki vapaj da u predstojećim godišnjim odmorima ne budemo turisti, da ostanemo kod kuće. Zašto? Zato što su turisti zagađivači, oni gdje god se pojave sve kontaminiraju. Evo nekih razloga.

Prvo, turista nije briga za doživljaj mjesta, nego za doživljaj samoga sebe, predstavljanje samoga sebe: da drugima može reći, preko internetskih slika, da je bio na određenom mjestu jer se ta mjesta „moraju vidjeti” („must see”). U tom smislu turistički mentalitet jest mentalitet voajerizma, gledanja koje nema namjeru suživjeti se s mjestom koje se gleda (drugi ljudi, druga kultura), kao gledatelji podvrgavati se objektu gledanja. Naprotiv, u turističkom se voajerizmu drugoga isključivo podvrgava vlastitomu užitku, bez ikakve želje da se dobije udjela u objektu gledanja. Svojim brzim dolascima, površnim gledanjima, svojim voajerizmom, turisti zagađuju ta mjesta. Unose duh nemira, brzine („hit and run”), buke, površnosti.

Drugo, turistički mentalitet određeno mjesto ili pak crkvu „markira” kao „znamenitost”. Ponekad se radi o zaista povijesnim, religijskim ili kulturalno važnim mjestima. No, u stvarnosti se zapravo radi o čistom spektaklu koji uopće ne odgovara stvarnosti tih objekata i njihovoj stvarnoj umjetničkoj, religijskoj, kulturalnoj vrijednosti! To markiranje poništava lokalnu kulturu. Naime, turistički gradovi prestaju biti mjesta za življenje. Uži, tzv. povijesni centri, isključivo se podređuju turizmu, pretvaraju u hotele, restorane, zabavne centre. U tom smislu grad prestaje biti grad, grad susreta, uobičajenoga načina življenja, svakodnevice, gdje se istodobno živi i radi. Grad se mumificira, pretvara se u muzej, u kojemu se više ne živi. U tim „povijesnim jezgrama” susreću se isključivo turisti, a i oni lokalni stanovnici bivaju iskvareni tim turističkim mentalitetom: oni nude tobože lokalnu hranu ili „suvenire”, što u većini slučajeva nema veze s lokalnom hranom ili suvenirima, jer je sve zagađeno turističkim očekivanjima pa se i hrana i suveniri mijenjaju kako bi privukli turiste. U tom smislu, ono što se turistima predstavlja kao tipično lokalno, nema nikakve veze s postojećim lokalnim kulturama, nego je industrijski proizvod koji treba privući turiste.

Treće, turisti su nalik teroristima (R. Calasso) jer oni ne uništavaju samo kulturu nego samu humanost čovjeka. Turisti su egoisti, osobe razularenoga i razuzdanoga ega: oni bježe iz ukorijenjenosti u svojim mjestima kako bi se neometano, bezobzirno i besramno ponašali na mjestima koja dolaze posjećivati (neumjesno odijevanje, neumjerenost u jelu i piću...).

Četvrto, opće mišljenje, opći mediji sile nas da budemo turisti, zagađivači, jer mi kao da ne postojimo ako ljeti ne idemo na more, ako zimi ne idemo na skijanje, ako se ne možemo pohvaliti rodbini, prijateljima i susjedima da smo bili na moru ili u planini. A pitajmo se odmorimo li se zaista u tim turistički zagađenim mjestima, vraćamo li se zaista odmorni nakon što se pržimo na suncu okruženi nesnosnom bukom, borbom za ručnike i mučnim traganjem za tobože čistim morem, dolazimo li zaista zadovoljni, nakon što smo skijali u planinama gdje je sve već odavno zagađeno masom turista, gdje je sama priroda izmučena turistima.

Stoga, dragi čitatelju, ja ostajem u kući, a možda bi i ti trebao. Ipak, ako baš želiš na put, radije posjeti svoje bližnje, ako baš želiš na put, radije odi na hodočašće u neko sveto, po mogućnosti, neturističko mjesto. Ako želiš odmor, izaberi stazicu u nekom šumarku, gdje će te uz lisicu i cvrkut ptica dočekati i još poneko uistinu ugodno iznenađenje...

Izvor:
Svjetlo riječi