Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 07. 05. 2021. 12:49
Sve što je komunizam govorio o sebi, bila je laž; ali sve što je govorio o kapitalizmu, bila je istina – tako glasi šala koja se pojavila nakon propasti Sovjetskoga Saveza, kada je cijeli Istočni blok izišao iz cenzure, samo da bi otkrio da na zapadu ne cvjetaju samo ruže.

Ima smisla laž o sebi povezati s istinom o drugima. Ako kažem da je sunce zeleno i da sam ja dobar, malo će mi ljudi povjerovati. Ali ako kažem za sebe da sam dobar kao što je sunce žuto, izgledi su mi znatno bolji. Istina komunizma o kapitalizmu dobro je poznata i višestruko provjerena. Ugledni francuski mislilac Paul Ricoer marksističku misao smatra jednim od najvažnijih načina mišljenja u 20. stoljeću. Njegov je pojmovni aparat ogroman, kako kaže Ricoer, a misao lijevih teoretičara, poput Antonia Gramscija, utemeljitelja Komunističke partije Italije, ili Louisa Althussera, francuskoga marksističkog filozofa, smatra iznimno složenim. Ali, kako kaže vic citiran na početku, sve je to teško naoružanje misli i argumenata bilo usmjereno protiv neprijatelja, truloga zapada, kako se tada govorilo, a nikada nije bilo iskorišteno da se analizira sebe.

Pastir i stado

Svi intelektualni alati komunizma, ili čak oružja, primjenjivali su se da se raskrinka ideološki neprijatelj – fašizam, nacizam i kapitalizam – dok su komunisti za vlastite građane čuvali propagandu. Da su mnogi tada povjerovali toj propagandi, a da joj neki vjeruju i danas, predstavlja veliku tajnu; svakako je komunizam imao ključ za mnoga srca, i u tim je srcima još uvijek zaključana ljubav prema njemu.

Alojzije Stepinac iskusio je sve te režime. Činjenica da je na slobodi dočekao poraz nacizma, ali da su ga uskoro uhitili komunisti, pogrešno se tumači time da je s prvima kolabirao pa su ga pravedno osudili drugi. Da je obračun komunista sa Stepincem bio isključivo ideološki i da se nije mogao opravdati razlozima eventualne kolaboracije, očito je iz jednostavne činjenice: Stepinca su partizani uhitili nekoliko dana nakon ulaska u Zagreb u svibnju 1945. i pustili već početkom lipnja. Besmisleno bi bilo tvrditi da su imali obzira prema njemu zbog biskupskoga položaja – evangeličkoga biskupa Filipa Poppa nove su vlasti u Zagrebu odmah uhitile te u lipnju osudile na smrt i strijeljale, dok su mu supruga i sin još tri godine proveli u logoru. „Dobar pastir ne ostavlja svoje stado”, rekao je Popp svojim tužiteljima, a isto je mislio i Stepinac.

Reakcionarno djelovanje

Stepinac je ponovno, ali sada zauvijek, uhićen tek 18. rujna 1946., a do tada ga se moglo vidjeti na službenim tribinama kako stoji rame uz rame s Vladimirom Bakarićem, ratnim komesarom Glavnoga štaba Hrvatske, a potom i predsjednikom Vlade Narodne Republike Hrvatske. Da je Stepinac bio ratni zločinac, i neki važni i presudni suradnik Nijemaca i ustaša, budite sigurni: ne bi Bakarić stajao s njim na podiju i mahao proleterima i proleterkama. Umjesto toga da se traži ova ili ona Stepinčeva krivnja za vrijeme nacističke okupacije, bolje bi bilo pogledati odnose komunističkih vlasti prema visokim crkvenim službenicima u zemljama pod sovjetskom okupacijom – a, ne zaboravimo, Jugoslavija je do 1948. bila pod Staljinovom čizmom.

Nisu komunisti lagali samo o sebi, lagali su i o Crkvi. József Mindszenty, koji je 1945. postao ostrogonski nadbiskup, a 1946. i kardinal, imao je teških problema u Mađarskoj pod sovjetskom okupacijom. „Crkva ne traži zaštitu državnih institucija, nego se uzda u zaštitu Boga”, propovijedao je Mindszenty, dok su nove vlasti konfiscirale imovinu Crkvi, zabranjivale vjeronauk u školi i branile djelovanje vjerskih redova. Mađarski premijer Mátyás Rákosi optužio je kardinala i Crkvu za „reakcionarno djelovanje” i „podupiranje fašističke diktature admirala Horthyja”. Na Štefanje 1948. Mindszenty je bio uhićen i optužen zbog izdaje i urote protiv Narodne Republike Mađarske. Bio je podvrgnut mučenju nakon kojega je priznao potpuno apsurdne optužbe, a potom je na montiranom procesu bio osuđen na doživotni zatvor.

Montirani procesi

Ni u Poljskoj nisu boljševici bili blaži prema kardinalima. Stefan Wyszyński bio je biskup u Lublinu od 1946. do 1948., a potom nadbiskup Varšave, da bi 1953. bio imenovan kardinalom. U velikom valu progona svećenika 1953. bio je uhićen. U zatvoru je svjedočio zvjerskom i nastranom iživljavanju tamničara, a potom je tri godine proveo u kućnom pritvoru. U vezi s tom dvojicom kardinala važno je napomenuti dvije stvari. Prva je da junačko držanje za vrijeme nacizma, a Midnszentyja su mađarski crnokošuljaši bili uhitili na koncu rata, te je sovjetske tenkove dočekao kao zatočenik kolaboracionista, novim vlastima nisu značile ništa. Druga je da su nove vlasti tražile samo poslušnost od Crkve, pa je i Wyszyński pokušao s komunistima naći neki modus vivendi, u kojem je Crkva čak pristala da Partija sudjeluje u izboru novih biskupa. Međutim, totalitarna vlast je po naravi takva da sva moć mora biti koncentrirana u njoj samoj, i ne dozvoljava da ikakve mrvice moći padaju s njezina stola podanicima.

Iz te vizure jasno je da su sve optužbe podignute protiv Stepinca – za urotu, izdaju, reakcionarstvo i kolaboracionazam – montirane jer Država nije bila spremna dozvoliti nikakvu autonomiju Crkvi, ni u najmanjem mogućem dijelu. Pogotovo je nevjerojatna optužba da je Stepinac bio pobornik nacizma.

Život dostojan čovjeka

Sjećam se da su 80-ih, kada sam bio još đak srednje škole, roditelji donijeli doma u crvenosmeđem fasciklu nekoliko propovijedi kardinala Stepinca. Bile su otipkane na pisaćoj mašini, umnožene indigom ili možda šapirografirane. Slova su bila masna i teško čitljiva, a papir je bio najjeftiniji pelir, gotovo proziran. Te su propovijedi došle doma u ilegali i moralo ih se nakon nekoliko dana vratiti, sve u diskreciji, takva su bila vremena. Među njima je bila i propovijed koju je Stepinac izrekao na svetkovinu Krista Kralja 1942. U njoj je rekao da „svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: 'Oče naš koji jesi na nebesima!' A ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati? Svi narodi bez razlike kako se zvali imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore: 'I otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim!' Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje koji se čine u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. Ne može se istrijebiti s lica zemlje inteligencija jer to možda prija radničkoj klasi, kao što je učio i učinio boljševizam. Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane ili Židove jer ih se smatra inferiornom rasom. Ako se budu na laku ruku primjenjivali principi rasnih teorija, koje nemaju temelja, postoji li uopće za bilo koji narod još kakva sigurnost na zemlji?”

Nove i stare laži

Moj dojam je nakon čitanja tih riječi bila zapanjenost. Nije mi bilo jasno kako netko može za takvoga čovjeka tvrditi da je bio pobornik nacizma, a nije mi bilo jasno ni kako je uspio izreći tu propovijed 1942. i da mu se ništa ne dogodi. I za manje izraze protivljenjima Hitlerovim suludim naumima gubila se glava, a pogotovo za rečenice poput ove: „Nitko nema prava da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti.” Priznajem, ni danas mi nije jasno u čemu bi bila krivnja Stepinca i pred tadašnjim i pred današnjim sucima. Bit će da je ipak istina ono što se katkada spominje o odnosu Stepinca i komunističkih vlasti – bio je osuđen jer nije bio spreman na kompromis. Drugim riječima, bio je loš političar. Ta podvala Agitpropa održala se do danas, jer i danas se kardinala ne osporava kao vjernika, nego kao političara. Ali političar ne može, a zapravo i ne mora biti svetac; svetac ne mora, a zapravo i ne smije biti političar.

Izvor:
Svjetlo riječi