Početna stranica » Protiv ogovaranja

Protiv ogovaranja

257 pregleda

Vjerojatno ne postoji djelatnost koja čovjeka toliko zaokuplja i koja mu toliko šteti kao što je ogovaranje. Ogovaranje je tim štetnije ukoliko se smatra da, za razliku od ostalih daleko težih grijeha, uopće nije ozbiljan grijeh.

Posljedica toga je da s lakoćom ogovaramo jedni druge, da ogovaranjem nanosimo štetu drugima: „Proklet bio došaptavač i klevetnik jer uništiše mnoge koji su živjeli u miru.” (Sir 28,18). Ovdje ćemo zato pružiti kratko razmatranje o ogovaranju.

Ogovaranje proizlazi iz duše onih osoba kod kojih prevagu u njihovu životu nema Bog, Isus Krist, Božja dobrota i poslanje u životu, nego zlo, negativnost, vlastiti i tuđi grijesi. Ili, drukčije rečeno, duša ogovarača nije osvijetljena svjetlom Kristove prisutnosti, nego tamom zla i grijeha. Zato ogovarač ne samo da svagdje vidi zlo i grijeh, na što upozorava Isus kada govori o „zlom oku”, nego ono što mi se čini još važnijim, na neki način uživa u zlu, u grijehu drugoga. Tu je važno razlikovati između prosudbe i ogovaranja. Prvo ćemo nešto reći o prosudbi. Budući da nam je Bog darovao razum, očekuje se od nas da u Božjem duhu, kao „duhovni”, sve prosuđujemo, pa tako i svoje grijehe i svoje zlo, ali i grijehe i zlo drugih. Štoviše, ne smijemo biti naivni spram moći zla, nego „lukavi poput zmija” (Mt 10,16), biti „dobre zmije” koje gledaju „mjedenu zmiju”, podignut Kristov križ, kako ne bismo bili ujedeni i zaraženi „zlim zmijama” grijeha (usp. Br 21,4-9; Iv 3,13-17). Takva se, dakle, prosudba očekuje od nas kršćana. U njoj vjernik ne uživa i ne raduje se grijehu, zlu drugoga, on se u duhovnoj prosudbi čuva grijeha drugoga (usp. Mt 10,17), misleći pritom na svoje grijehe (kako li to samo zaboravljamo kod ogovaranja!), štoviše, sve čini kako bi prijekorom učinio da grijeha nestane, ili bi pak u određenim situacijama zašutio o grijehu drugoga, „pokrio” grijehe drugih ljubavlju (usp. 1 Pt 4,8), da se grijeh ne širi, a i da sam grešnik bude očuvan u svojem dostojanstvu pred drugima. Dakle, spram grijeha i slabosti drugih, kršćani ne ogovaraju, oni čine sljedeće: čuvaju sebe od grijeha i misle na svoje grijehe, prekoravaju, šute-pokrivaju te tako čuvaju drugoga od njegovih grijeha.

Sada postaje jasnije zašto je ogovaranje tako štetno. U ogovaranju, budući da je tama grijeha zavladala našim srcem, uživamo u grijehu drugoga, radujemo se tomu grijehu. Ah, kakvom li lakoćom ljudi ogovaraju jedni druge, kakvom lakoćom neki, zlobnom podrugljivošću, ismijavaju druge i njihove slabosti, grijehe, a pritom uopće ne misle na svoje grijehe. Razumljivo je da ne misle na svoje grijehe jer žele sebe isticati, sebe smatrati boljima, poput onoga „pravednog” farizeja (usp. Lk 18,9-14). Zato je ogovaranje uvijek izričaj oholosti, sebeljublja, kao da imamo potrebu biti dobri spram zlih, a ne dobri spram dobrih! Nadalje, ogovarači nikad nemaju nakanu prekoriti drugoga, pomoći mu da dođe do istine. Nipošto. Ogovarači uglavnom javno šute, ne žele se izložiti, šapuću o drugima, po hodnicima, po sobama i na kavama, ali javno šute, štoviše, javno čak i podržavaju te osobe! To su ogovarači licemjeri. Ili pak, ako već javno govore o grijesima drugih, onda se drugima podruguju, to su ogovarači podrugljivci (usp. Ps 1,1), koji opet uživaju u sebi, u svojem izrugivanju drugih. Naposljetku, ogovarači sve čine kako bi se njihovim ogovaranjem proširio grijeh, slabost drugih. Zato su ogovarači veliki širitelji zla i grijeha u Crkvi i u svijetu.

Za kršćane ogovaranje je nedopustivo. Sveti Jakov upozorava na veliko zlo tako malena čovjekova uda kao što je jezik (Jak 3,1-8). Zlo ogovaranja sjajno su primijetili crkveni oci. Kod jednoga crkvenog oca čak sam se i dobro nasmijao. Naime, mnogi će reći, mlađi a pogotovo stariji ljudi, kako im je sve oduzeto (bolest tijela), ali, Bogu hvala, nije jezik, jezik njihov radi besprijekorno. No, jedan crkveni otac vidi baš u tome veliku opasnost. Veli on, zbog čega sam se nasmijao od srca, kako je đavao lukav i pokvaren jer je Jobu oduzeo sve, učinio ga jadnim i bolesnim, ali zanimljivo, nije mu oduzeo jezik! Lukavo od njega, jer mu je ostavio jezik kako bi mogao proklinjati Boga, „mljeti”, vrijeđati druge, izrugivati se drugima i ogovarati druge. Možda bi bolje bilo ponekad za sve nas, a ponajprije za ogovarače, da nas Bog prvo udari po jeziku! No, kako bilo da bilo, jezik, naša usta zagađena ogovaranjem, nećemo moći izliječiti ako ne dopustimo Isusu, Liječniku, da žarom svoje prisutnosti, svojim riječima, spali naše grijehe, rasvijetli tamu našega srca i očisti naše usne (Iz 6,6-7), da one budu dostojne Kristovih usana. To se događa u molitvi, ali i u euharistiji. Poticajno o tomu piše sv. Faustina Kowalska: „Ne dam jeziku ni najmanju slobodu, osim s jednim izuzetkom, kad mu je dajem u potpunosti, a to je navještenje Božje slave. Uvijek kad primam sv. Pričest molit ću Isusa da osnaži i očisti moj jezik kako njime ne bih ranjavala bližnje.” Eto, nije potrebno da nas Bog udari po jeziku, dovoljno je samo da pustimo Gospodina da on u svakoj euharistiji „osnaži” i „očisti” naš jezik.