Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 12. 03. 2018. 09:17
Sv. Pavao piše da je kršćanima „sve dopušteno, ali sve ne koristi” (1 Kor 6,12). Dakle, mnoge su stvari kršćanima dopuštene, ali mnoge ne koriste jer u određenom trenutku ugrožavaju kršćansku vjeru, uzrokuju skandal među vjernicima.

Mnogo toga grješnoga bilo bi izbjegnuto u Crkvi kad bi se kršćani držali te Pavlove tvrdnje. Mi, kršćani, često znamo reći: smijem, zaslužio sam ovo ili ono, ali se pritom rijetko pitamo koristi li to vjeri. Pavlovu bismo misao ovdje upotrijebili za jednu praksu u Crkvi koja je „dopuštena”, ali koja, čini se, ne „koristi”, odnosno šteti kršćanskoj vjeri. Radi se o kremiranju, spaljivanju tijela pokojnika. Kremiranje je danas postalo moda, čak i sami kršćani prihvaćaju tu modu, pritom se pozivajući na to da Crkva dopušta kremiranje pod uvjetom da se time ne niječe vjeru u uskrsnuće tijela. Nažalost, ta moda kremiranja sa sobom nosi i kriomice stvara određeni duh koji je suprotan kršćanskoj vjeri.

Poznato je da je kremiranje prisutno u mnogim religijama, i to onima kod kojih je ljudsko tijelo nebitno za zagrobni život. Nakon smrti ostaje čovjekova duša, pri čemu tijelo ne igra nikakvu ulogu. Židovstvo, a potom kršćanstvo, odbacivalo je kremiranje ukoliko je Bog Stvoritelj i duha i tijela te spasenje zahvaća i čovjekov duh i tijelo, odnosno, još više, ukoliko je sam Bog Stvoritelj uzeo tijelo u Isusu Kristu te ga spasio, posvetio i učinio božanskim. Tko niječe uskrsnuće tijela, tko odbacuje, spaljuje tijelo, taj niječe Boga Stvoritelja, Boga koji je stvorio to isto tijelo. On time također niječe i Isusa Krista koji je uzeo ljudsko tijelo i koje je vječno sjedinjeno s Bogom. U tom smislu kremiranje se protivi kršćanskoj vjeri u Isusa Krista, ono je prijezir Kristova, našega tijela.

Iščezavanjem kršćanske vjere u Boga Stvoritelja i Boga Spasitelja, Isusa Krista, razumljivo je da se u zapadnoj kulturi kremiranje počinje sve više smatrati uobičajenim načinom pokopa. Danas, uglavnom nekršćani i nevjernici, posebice tamo gdje im je to omogućeno, u nekim gradovima, zahtijevaju kremiranje. I ne samo to. Ti isti traže da se pepeo njihovih tjelesa više ne čuva u nekoj urni, u nekoj niši na groblju, nego da se razaspe na nekoj livadi ili rijeci. Nerijetko se ta praksa opravdava i ekološko-higijenski. Kako živimo u ekološki osviještenom dobu, kremiranje se shvaća kao izričaj ekološke svijesti: manje se zauzima prostora na grobljima, ne ugrožava se priroda spomenicima i grobnim pločama itd. Ako se tomu pridoda i osjetljivost današnjega čovjeka za higijenu, tada se kremiranje predstavlja kao vrhunski način higijene: u kremiranju je sve čisto i uredno, ostaje pepeo, urna, ili zapravo ne ostaje ništa, posebice tamo gdje se pepeo rasipa u prirodi.

Usprkos tomu što je kremiranje „dopušteno”, za one koji vjeruju uskrsnuće tijela ono ne „koristi”, ono je duboki izričaj nevjere, bezboštva, ništavila. Radi se o sljedećem. Prvo, kršćani se protive kremiranju kao izričaju ekološko-higijenskoga mentaliteta današnjega vremena. Toliko je danas čovjek postao ekološko i higijenski osviješten, da je postao virtualan, da je izgubio tijelo. Ljudi se više ne dodiruju, ne susreću se tijelima, tijela služe još samo kao oruđa volje za moć (moda, šport), tijelo više nije događaj susreta i ljubavi. Zato nam ni tijela pokojnika više ništa ne znače, odnosno, a to je žalosno reći, pokojnici su već za svojega života bili tijelom apstraktni, mrtvi (napuštenost) pa im je sada sasvim normalno da to već mrtvo tijelo sada kremiranjem dokrajče i učine mrtvim i apstraktnim. Možda ćemo, u skoroj budućnosti, postati toliko ekološki i higijenski opsjednuti da više ne ćemo imati ni groblja ni grobova, a time ni pokojnika, ni prošlosti. Zato kršćani trebaju reći svoje veliko „neˮ kremiranju, toj praksi koja vodi nestanku humanosti čovjeka.

Drugo, teološki treba razlikovati prah od pepela. Kršćani vjeruju da su stvoreni od praha i da će im se tijelo u prah vratiti, da će postati leš. U prahu je život, iz praha nastaje život, i raspadnuto tijelo, leš, daje život, u njemu se nastanjuju mnoge životinjice koje izgrizaju to isto tijelo. Nespaljivanje tijela, puštanje da tijelo bude prah, leš, mjesto za hranu mnogim životinjicama, za kršćane je izričaj otvorenosti životu, pa čak i leša, čak i samoga mrtvog tijela. Puštajući da tijelo trune, da se raspada, da postaje prah, kršćanin izriče svoju duboku nadu u život koji se krije u tom prahu, život koji daje Bog. Pepeo pak nema nikakva života, pepeo je mrtav, ništavilo. Spaljivanje tijela krajnje je usmrćivanje vlastitoga tijela, a ako hoćete, i izričaj sebičnosti, ne dopuštajući da tijelo postane rasadištem života za druga bića, odnosno rasadište jednoga dana za Božje djelovanje. Ja ne želim biti mrtvi pepeo, ja želim biti živi prah, leš, koji će hraniti crve (Job 21,26), koji će sam postati crvić iz kojega će Bog stvoriti novo tijelo: „Ne boj se, Jakove, crviću, Izraele, ličinko, ja sam pomoć tvoja – riječ je Gospodnja – Svetac Izraelov tvoj je otkupiteljˮ (Iz 41,14).

Izvor:
Svjetlo riječi