Kolumnist: Pavo Filipović - Politički (ne)korektno
Objavljeno: 26. 06. 2018. 10:25
Izvor: HubPages
Najviši od sedam brežuljaka na kojima je sagrađen antički Rim zove se Kvirinal. Zajedno s Palatinom čini jezgru staroga Rima. Ondje su pape sagradili u XVI. stoljeću Kvirinalsku palaču kao papinsku ljetnu rezidenciju.

Kvirinalska je palača međutim, služila i kao mjesto održavanja papinskih konklava, kao papinska rezidencija i sjedište središnjih ureda civilne vlasti u Papinskoj Državi do 1870./71. godine, kada je nasilno oduzeta i pretvorena u kraljevsku, a kasnije u predsjedničku rezidenciju. Još prije je papa Pio IX. napustio Kvirinalsku palaču, 1848. godine, nakon ubojstva ministra predsjednika Papinske Države Pelegrina Rossija, kojega je radikalno-demokratski revolucionar Giuseppe Mazzini dao ubiti u toj kobnoj godini velikih europskih revolucija.

Mazzinijeva revolucionarna tvorevina Rimske Republike bila je kratkoga vijeka. Propala je već 1849. godine. Papa Pio IX. se 1850. godine s kardinalima vratio iz progonstva u Rim i premjestio papinsku rezidenciju s Kvirinala u Vatikan, koji je od tada sjedište papa. Ne znaju to mnogi, ali odnos talijanskih kraljeva i predsjednika s Kvirinalom ostao je od 1870./71. uvijek neprirodan i opterećen, smatra novinar Giacomo Galeazzi. Viktor Emanuel II., prvi kralj Italije, koji je i ukinuo Papinsku Državu i oteo Kvirinalsku palaču, uvijek je pokazivao određenu nelagodu kada bi se trebao uspeti u „la Ca' preive“ („kuću svećenika“) kako je on nazivao palaču. Osobito ga je ta nelagoda hvatala nakon što mu je jedna rimska Ciganka pri ulasku u Rim „prorekla“ kako će na Kvirinalu umrijeti, što se doista i dogodilo.

Kardinal Giacomo Antonelli izdao je 1870. godine okružno pismo u kojemu tvrdi kako je Viktor Emanuel II. počinio razbojništvo koje se ni revolucionarni Mazzini nije drznuo počiniti. Enrico de Nicola, prvi predsjednik Republike Italije, uvijek je kategorički odbijao uzlaziti na Kvirinal i radije je boravio u dvorcu Giustiniani, koji je već u njegovo vrijeme bio sjedište Velike lože Grande Oriente d'Italia. Slično je bilo i s drugim predsjednicima: Luigijem Einaudijem, Antoniom Segnijem, Giovannijem Leoneom... Prema najpraznovjernijima Talijanima, samo se popeti na Kvirinal već znači sedam godina nesreće.

No, kako je došlo do toga da Kvirinal od ukidanja Papinske Države i nasilnoga oduzimanja Kvirinalske papinske palače ima tako loš omen? Prema jednoj staroj rimskoj gradskoj legendi kaže se kako je papa Pio IX. izrekao anatemu protiv svih „provalnika“ (misli se na talijanske kraljeve i predsjednike) Kvirinala. To „prokletstvo s Kvirinala“, kako Talijani nazivaju papinsku anatemu, postalo je sinonimom borbe pape Pija IX. protiv liberalizma. Zar je papa Pio IX. bio antiliberalan?

Liberalizam je grijeh!?

Kada je 1846. godine za papu izabran pedeset četverogodišnji kardinal Giovanni Maria Mastai-Ferretti, prolomio se cijelim liberalnim svijetom usklik oduševljenja. Engleske novine su pisale o njemu kao o najprosvjećenijemu vladaru stoljeća. Iz New Yorka je Papi stigla čestitka od iz Europe protjeranih političkih disidenata lijevo-liberalne i demokratske orijentacije: Upućujemo Vašoj Svetosti svjedočanstvo naše bezgranične simpatije; simpatije koju Vam ne iskazujemo kao katolici, već kao sinovi Republike i prijatelji slobode. Oduševljenje i očekivanja liberalnoga svijeta nisu bila bez uporišta. Novi Papa potječe iz plemićke obitelji Mastai-Ferretti koja je slovila kao prosvjetiteljski raspoložena. Kao biskup Imole, Giovanni Maria se otvoreno družio s liberalnim političarima i intelektualcima. Bez ikakvih primisli čitao je Lamennaisa, Montalaberta, Lacordairea i druge francuske teologe koji su staru katoličku vjeru htjeli pomiriti s novim idealima prosvjetiteljstva i Francuske revolucije. Došavši na Petrovu stolicu, Pio IX. je nastavio isti kurs. Slovio je za čovjeka napretka, slobode i otvorenosti promjenama u društvu i u Crkvi. Isposlovao je puštanje na slobodu preko tisuću liberalnih građana i političara, ograničio cenzuru tiska i dao srušiti zidine koje su okruživale židovski geto u Rimu. Dao je u Rimu uvesti javnu rasvjetu koju je njegov prethodnik, papa Grgur XVI., smatrao zlom novotarijom. Način na koji je novi Papa komunicirao s ljudima bio je sasvim nov. Pješice je šetao po Rimu, uveo je dnevne audijencije za svakoga tko želi, pa i za žene, što je u ono vrijeme bilo nezamislivo. Branio je tu svoju odluku obrazloženjem kako su mu žene simpatičnije od muškaraca. Pri revolucionarnim okupljanjima nisu se u Italiji više nosile crvene zastave, već bista novoga Pape pri čemu bi se glasno skandiralo: „Pio Nono!“

Clemens von Metternich, europski kozmopolitski diplomat konzervativne orijentacije i najmoćniji državnik onodobne Europe u službi Austrije, podrugljivo je pitao je li to novi Papa možda malouman. A onda je, nakon dvije godine, uslijedio nagli i neočekivani obrat. Bilo je to nakon ubojstva spomenutoga Pellegrina Rossija, kada je i sam Papa morao bježati u Gaetu kod Napulja kako bi spasio svoj život. Nakon nemilih događaja Papa izjavljuje kako prezire misli liberala. Proglašava 1854. godine jednu od najkontroverznijih dogmi uopće, naime o Marijinu Bezgrešnom začeću. U razdoblju od 1862. do 1867. godine kanonizira čitav niz „politički nekorektnih svetaca“: Pietra d'Arbuesa, Giosafata Kunciewycza, 26 japanskih mučenika, 19 mučenika iz Gorkuma itd. Godine 1864. godine izdaje encikliku Quanta cura s dodatkom popisa od 80 onodobnih zabluda nazvanim Syllabus errorum gdje, između ostaloga, osuđuje sljedeću premisu: Papa se može i mora pomiriti i sporazumjeti s napretkom, liberalizmom i modernom kulturom. Najzad, 1870. godine, proglašava i najkontroverzniju dogmu u povijesti kršćanstva – o Papinoj nepogrešivosti u stvarima vjere i morala. Tko bi mogao i slutiti da će baš papa Pio IX. biti taj koji će izazvati raskid Katoličke Crkve s modernim svijetom i pretvoriti se u najvećega oporbenjaka demokracije i liberalizma? Nakon obrata, za Pija IX. liberalizam je bio grijeh, hereza i prevladavajuća ideologija njegova vremena. Je li bio u pravu?

Kršćani kao svjetonazorska manjina

Činjenica je kako se u međuvremenu i među samim katolicima liberalizam uvelike proširio. Kada vjernici hvale nekog svećenika, nerijetko znaju reći: Dobar nam je svećenik, moderan, liberalan. Modernost i liberalizam su i za suvremene kršćane postali sinonimi za nešto što je dobro. Napuštanje smjera koji je Pio IX. zacrtao i koji su pape do Drugoga vatikanskoga sabora slijedili, vidi se i po tome što je 150. obljetnica Syllabusa (1864. – 2014.) u katoličkome svijetu protekla gotovo neopaženo. Osim u nekim manjim konzervativnim krugovima nije bilo simpozija, članaka, rasprava o toj temi. Šteta! Bez obzira što tko o papi Piju IX. mislio, smatram kako je vrlo aktualno i danas pozabaviti se pitanjem liberalizma.

Alberto Methol Ferre, filozof za kojega papa Franjo kaže kako ga je naučio misliti, tvrdi da je liberalizam ušao u svoju posljednju i najopasniju fazu postojanja. Ferre ga naziva ateističko-hedonističkim libertinizmom i opisuje ga kao ideologiju koja stvara istovjetnu, uniformiranu civilizaciju koja uništava ljudski duh. Novi libertinizam više nije revolucionaran, već radikalno hedonistički; on nije aristokratski, već fenomen masa; on vrši apoteozu tijela, a zadovoljenje strasti i potreba uzdiže za najviši princip ljudske egzistencije. Putem televizije, društvenih medija, školstva i pop-kulture on je postao sveprisutan i pokazuje u društveno-političkome području izrazito totalitarne crte ne dopuštajući ni jednu drugu viziju društva, politike i života. Religijski sociolog Peter Berger je ukazao na to da se sve velike religije nakon Francuske revolucije nalaze u pat-poziciji: Ako se upuste u prilagodbu modernomu liberalnom svijetu, izgubit će svoj navlastiti identitet; učine li suprotno, izgubit će na društvenome utjecaju. Katolici su u takvoj „kulturi“ postali svjetonazorska manjina („cognitive minority“). Papa Pio IX. je isprobao oboje: i prilagodbu i sučeljavanje. Odlučio je ipak, na kraju biti svjetonazorska manjina. Ostaje zagonetno zašto mnogi kršćani danas pod svaku cijenu žele biti svjetonazorska većina.

Izvor:
Svjetlo riječi