Kolumnist: Snježana Šušnjara - Pogled u dušu
Objavljeno: 13. 09. 2018. 09:21
Da se materijalizam i nova poganština uvukla u sve pore društva nije ništa novo. Međutim, svaki put se neugodno iznenadim koliko smo izgubili iskrenosti, vrijednosti i odgovornosti u cijelom ovom procesu koji nazivamo životom.

Kako su ovih lijepih proljetnih dana bile krizme i pričesti, opet sam nakon nekoga vremena uočila situaciju goru od one prije nekoliko godina. Ili ja nisam pohodila slične skupove ili mi se čini da vremena postaju doista nezgrapna i sasvim izvan pravila koja smo navikli slijediti. Opet se u sakramente uvuklo svjetovno i udara u osjećaje vjernika kao maljem i ranjava. Nakon obreda u crkvi u kojima su djeca aktivno sudjelovala i svojim tananim glasićima slavila Boga i prinosila mu darove na oltar te se odvažno susrela s Isusom u prvoj pričesti, nastupa duh od kojega bi roditelji trebali štititi svoju djecu, a ne izlagati ga njemu. Naime, čim se obavi slikanje u crkvi ili izvan nje, nastupa dio koji nema puno dodirnih točaka s velikim činom kojemu su netom bili svjedoci.

Po dolasku kući ili u neki od odavno rezerviranih ugostiteljskih objekata, dječica znaju da će dobiti darove, da će jesti slatkoga, da će se svi njima obraćati kao slavljenicima i da će taj dan biti glavni. Nitko im ne pojašnjava zašto je to tako i po kome su sada postali tako važni. Umjesto toga, preuzimaju kuverte s novcima i predaju ih starijima ili ih sama pospremaju i pitaju se koliko su „zaradili” i jedva čekaju jutro da u školi podijele dojmove s prijateljima i pokažu što su sve dobili. Neki i ne stignu do škole jer su roditelji svojevoljno odlučili da nakon tako burnoga dana dijete treba ostati kod kuće, odmoriti se.

Na slavu Božju činite

I tako, roditelji se potrudili, okupili rodbinu i prijatelje, organizirali sve kako spada, hrane i pića u izobilju, glazba trešti kao da se radi o modernoj svadbi ili zbivanju ispod „ringišpila”. Svi su nabavili nove toalete, djevojčice slavljenice obukle druge opravice jer su u crkvi svi dobili iste pa se nisu mogle pokazati šljokice i drugi detalji. Puno je tu frizura, šminke, kiča. Gledajući sa strane, promatrač bi pomislio da je u pitanju neka proslava javnoga karaktera, a ne da se obilježava veliki dan susreta mladoga bića s Isusom. To je toliko važan i dirljiv trenutak, a toliko ga se banalizira i zaboravlja pod naletom sveprisutnoga materijalizma i novih ideologija koje nas obmanjuju i mijenjaju. Zaboravljamo riječi svetoga Pavla koji upozorava Braćo ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite (1 Kor 10,31).

Danas bi svi htjeli gospodariti drugima, nitko ne bi htio služiti u poniznosti svoga srca. I tu se otkriva sva nevolja i bolest današnjega vremena. Biti prvi, biti najbolji, imati što više, bahatiti se, oholiti se, biti hladan prema drugome, neosjećajan pa čak i bezobziran i tuđ

Ponašamo se kao farizeji i punimo svoje riznice dok Mesija prolazi. Zanemarujemo činjenicu da Ga mi dragovoljno protjerujemo iz svojih života, ignorirajući Ga i ne posvećujući mu se. Darivanje Isusa u svetom sakramentu pričesti je čin koji treba obilježiti dostojanstveno u krugu obitelji dajući značaj tome činu kako i pristoji. Isusa djeca više neće samo gledati nego i blagovati. On je upravo postao kruh svagdanji koji je tu radi njihove izgradnje. Roditelji su ti koji im trebaju prenositi vrednote. Znaju li djeca što se upravo dogodilo i što im valja činiti ubuduće? Sve što će zapamtiti jest šator, hrana, ljudi, piće, glazba, darovi. Još je fra Grgo Martić tužno isticao zao primjer starijih na mladenačka srca bugareći Al čemu su vikla djeca huda, / I što gleše od hugjih otaca, / To djelovat gotovi su sini.

Uzvišeno zajedništvo

Isti je slučaj i s krizmom, s dolaskom Duha Svetoga kojega se izignorira svim narednim koracima. Da je sve samo forma pokaže se u danima i godinama koji dolaze. Djeca prestanu ići u crkvu jer su obavila sve što su imala. Doći će još možda na patron župe i kad se budu vjenčavali. I to je to. Poslije će sve ponoviti sa svojom djecom i najvažnije će biti organizirati „ono poslije”, koje je vezano za novac, pijanstvo i nedolična ponašanja. Kakvu žicu uzme čedo na se, / Ta ga grebe i pod s'jede vlase, upozorava fra Grgo. I tako katolici nove generacije prolaze kroz život opijeni novim izazovima i nespremni slijediti upute starijih koji se ne mogu načuditi ovakvim događanjima i ovakvim „proslavama”. Ne prepoznaju, kao ni ona dvojica na putu u Emaus, Isusa dok ide s njima i tumači im pisma. Zajedništvo koje Isus uspostavlja po Svetome Stolu, istodobno je prizemnije i veoma uzvišenije od svih doktrina, ističe Fabrice Hadjadj. Radosna vijest, napominje ovaj francuski autor, nije informacija namijenjena svima nego poziv svakome. Bože moj, Zakon Tvoj duboko u srcu ja nosim (Ps 40,9).

I u svakodnevnom životu rijetko se može prepoznati katolik. Donedavno se nedjeljom blagovalo i mirovalo. Poštivao se dan Gospodnji, ali se u posljednje vrijeme i ovaj dan provodi u trgovačkim centrima, čisti se kuća, radi se u bašti. Opravdanje je da se nema vremena običnim danom, pa eto, nedjelja je jedini slobodni dan. Da, nedjelja je slobodni dan za biti u zajedništvu jednih s drugima, za postaviti blagdanski stol, zahvaliti Gospodinu na darovima, ljubavi i strpljivosti. Dan za prepoznati bližnjega i pozvati ga k sebi u dom, darovati mu vrijeme, saslušati ga. U lomljenju kruha prepoznati Isusa, ali i susresti se sa samim sobom. Kako Hadjadj kazuje: „Trebalo je da Svjetlo zajedno s njima stane za stol, trebalo je da se ono pretvori u hranu kako ne bi dotaklo samo inteligenciju, nego obasjalo život, sve do njegovih krajnjih dubina.”

Danas bi svi htjeli gospodariti drugima, nitko ne bi htio služiti u poniznosti svoga srca. I tu se otkriva sva nevolja i bolest današnjega vremena. Biti prvi, biti najbolji, imati što više, bahatiti se, oholiti se, biti hladan prema drugome, neosjećajan pa čak i bezobziran i tuđ. I tu smo zapeli i nikako se iščupati. Pitanje je jesmo li uopće svjesni zamke u koju upadamo, kojoj željno hrlimo u susret i kojoj se priklanjamo. Nemamo vremena, nemamo vremena, nemamo vremena. Stalno ponavljana rečenica u vremenu kad je toliko tehnologije oko nas i kad se stvari brže rješavaju nego ranije, ali opet, nemamo vremena. Netko ili nešto nam krade vrijeme, otima nas od nas samih i podređuje sebi i svojim namislima. Trčimo za nekim ili nečim, a da se ne pitamo što nam je cilj i dokle mislimo tako. Što nas čeka na kraju puta? Slabo o tome razmišljamo jer... nemamo vremena. Zalud fra Grgo svjetuje: Nek se ljudi sklanjaju megju se, / Kano drvlje jedan do drugoga, // Pa nek žive jedan uz drugoga, / Zaimljući jedan u drugoga, // Bratskog hara i ljubavnog čara, / Tad im zloba ne će tvorit kvara.

Izvor:
Svjetlo riječi