Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 09:20
Sasvim nepozvan dođe ponekad dan kao današnji. Dovuče se. Kao d-mol, rekao bi Balašević...

Osjetiš da dolazi u vjetru koji odjednom počinje puhati, u početku vruć i ljepljiv, kao da te netko kažnjava grijanjem usred ljeta. Onda primijetiš oblake koji besmisleno idu lijevo - desno, pojavljuju se i nestaju, sastaju i rastaju, ne mogu se dogovoriti čak ni koje će boje biti pa ih ima od snježno bijele do svih nijansi sive, tako tamnih, ponekad, da se začudiš kako se odjednom smračilo…

Odjednom u zraku naboj i nervoza, ona pucketava energija u prostoru koja kosu čini neposlušnom, a ruke nervoznima. I krene onda dan, jedan od onih kad je sasvim očekivano da građevinari probijaju sve moguće dogovore, potpuno ignoriraju statički izračun, a da ih pitaš zašto, sumnjam da bi imali smisleni odgovor. Sigurna sam, ma 100%, da se i kosi toranj u Pisi počeo naginjati baš jednog ovakvog ludog dana, a sve ostalo je priča iz turističkih vodiča.

Sasvim je vjerojatno da će u ovakvom danu krovni prozori ostati otvoreni, a kroz njih će upasti, uletjeti i uliti se baš sve za što čovjek ni pomislio ne bi da može letjeti, padati ili curiti, a ako su zidovi svježe obojani, sasvim je sigurno da će se hirovito vrijeme (čitaj kiša!) i na njima marljivim curenjem "potpisati"…

Promet je u ovakvom danu sasvim sigurno sporiji i kaotičniji nego inače, iako je to teško i zamisliti. Kroz zavjese prijeteće vlage i sparine koja se spusti na grad obavezno protutnje barem jedna ambulantna kola, uznemireno cvileći i zavijajući, te tako dodatno dodaju decibele i ovako intenzivnoj situaciji, kao krajnji glasnici apokalipse. Moguće je, također, u ovako ludom danu, izgubiti mobitel i da ti ga dobronamjerna, u duši nevjerojatno čista, gospođa vrati, upravo tako vrati,čudeći se pri tom zbog čega joj pošto-poto želiš zahvaliti na bilo koji način. Reagira pritom kao osoba koja baš nikad u životu nije dobila cvijeće i ne zna kud bi pogledala od smetenosti i neugode! Sve je to moguće u ovakvom danu…

Jasno da ćeš čuti barem jednu bučnu svađu, otpuhivanje i odmahivanje, a namrštenost postane kao osobna iskaznica svake osobe koja se usudi ili je prisiljena izaći i kretati se izvan sigurnosti zatvorenog prostora, ma kakav on bio. Svi nešto čekaju, povremeno usmjere pogled na nebo, sagnu glavu i hodaju još brže, a tablete protiv glavobolje prodaju se više nego dnevne novine.

Osjetiš da dolazi u vjetru koji odjednom počinje puhati, u početku vruć i ljepljiv, kao da te netko kažnjava grijanjem usred ljeta. 

Mislim da razne službe za korisnike i uredi za reklamacije u ovakvom danu moraju na svoje obrambene crte isturiti svoje najbolje i najstrpljivije djelatnike, one za koje svi kažu da imaju „živce kao konopce“, ako uopće žele preživjeti najezdu apsolutno nezadovoljnih korisnika. Situacija se sve više zahuktava i još jednom pomisliš da djeca postoje na ovom svijetu samo da ti svojim međusobnim prepiranjem, mudrovanjem i što je najbolnije, nadglasavanjem, izvuku i najtanje preostale niti strpljenja, za koje nikad nisi niti znao da ih imaš. Učini ti se da ćeš neizbježno zapištati kao ekspres-lonac, jer u pitanju su samo djelići sekunde. Nalaziš se u srcu apsolutnog kaosa, jer gore ne može, i baš kad se stope svi ti zvuci i boje i zavrte u spirali bez kraja, perifernim vidom, krajičkom oka, primijetiš ju… Nije moguće! Pričekaš još jednu za svaki slučaj…Vjetar se u međuvremenu podigne tom žestinom da pomisliš da će poletjeti sve što nije zavareno za zemlju… Ipak – munja! Još jedna, pa zatutnji u daljini, ustvari više naslutiš da bi moralo, iako zvuka još nema, a u općem ludilu sudaranja oblaka, vjetra i munja, raznih predmeta koji odjednom postaše bučni i leteći, osjetiš nepobjedivu silu prirode koja nekako pomiješa nebo i zemlju, pa više nisi siguran gdje crni asfalt prestaje, a teški mrki oblaci, spali do zemlje, počinju…

I krene blagoslov prvih kapi i sve više pogleda uperenih u nebo, onako usput, tražeći u trku što bliže i sigurnije sklonište. U trenu se kapi umnože u nebrojenu masu i veličinu i počnu lupati kao kovanice na vrele krovove, prozore, parkirane automobile i nezaštićene glave.

Iako trčim i bježim kao i ostali zatečeni negdje između polazišta i odredišta, kad malo bolje razmislim, najradije bih stala točno u središte čitavog tog kaosa, suprotstavljajući se vjetru bahatijem nego ikad i izlažući lice neprozirnom slapu kiše, slaveći konačno olakšanje sebi i svima oko sebe. Prozori, vrata, krovovi i sve ostale izložene stvari, valjda će izdržati kao i toliko puta do sada, bez mene i bezglavog trčanja i skupljanja stvari pred čim? Mokrom, gustom, teškom, toliko željenom kišom, željenom i od ljudi i od vrele zemlje, toliko da te nepregledne, odjednom nastale bujice, nestaju u nerazjašnjenom smjeru istom brzinom kojom i nastaju i peru i umivaju i olakšavaju…

I prođe još jedan ludi dan, još jedan d-mol nerazumijevanja, napetosti i nervoze…

Ne ponovio se! Barem ne uskoro…

Izvor:
Svjetlo riječi