Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 06. 04. 2018. 09:43
Zanimljivo je da se danas, ako pozorno pratimo teološka i duhovna zbivanja u Crkvi, malo tko usudi govoriti o bludnosti, o onom što je sv. Pavao nazvao porneia (1 Kor 6,12-20; 5; Rim 1,24-32). Možda je razlog tomu taj što se nekad u Crkvi o tom pretjerano govorilo, ali prije bih rekao da je razlog tomu duh vremena kojemu se Crkva malo pomalo izručuje.

Štoviše, može se dobiti dojam kao da je bludnost, porneia, postala sasvim normalna pojava s kojom se vjernici i crkveni pastiri moraju pomiriti, štoviše, moraju sve to razumjeti, pa čak i blagosloviti.

Riječju porneia sv. Pavao sažima određeno razumijevanje i življenje spolnosti u grčko-rimskoj kulturi. U grčkoj-rimskoj kulturi bilo je sasvim uobičajeno da muškarac ima homoseksualne odnose. Doduše, za rimske građane nije bilo dopušteno da budu penetrirani jer nije bilo prikladno da rimski građanin, koji predstavlja aktivnu i autoritativnu ulogu, bude pasivan. To je vrijedilo i za dječake s kojima se mogao imati spolni odnos, uglavnom s robovima, ali nikako ne s dječacima, rimskim građanima, jer će ti isti dječaci kasnije imati aktivnu, autoritativnu ulogu u rimskom društvu. Dakle, tako shvaćena homoseksualnost bila je normalna pojava, normalan način uživanja i ostvarenja vlastite spolnosti. Isto tako, bilo je sasvim uobičajeno da oženjeni muškarci imaju spolne odnose s drugim ženama, robinjama, prostitutkama. Dakako, opet nije bilo dopušteno to učiniti s udanim ženama jer je to bila velika uvreda drugomu muškarcu, muževima udanih žena. Bio je to znak kukavičluka i ugroza dostojanstva obitelji. Također je bilo sasvim uobičajeno da muškarci idu u javne kuće, da spolno opće s drugim ženama. Od žena se pak očekivala čednost (pudicitia), one se nisu smjele prepuštati spolnosti poput muškaraca, bilo homoseksualnosti bilo odnosu s drugim muškarcima.

Spram takve, sasvim normalne i uobičajene prakse, prva Crkva kazuje jedno veliko, snažno i gotovo prkosno NE. Štoviše, sve to naziva bludnošću, sve je to porneia, a takav stav Crkve bilo je nešto neshvatljivo u grčko-rimskom svijetu! Kršćanima je bila zabranjena svaka homoseksualnost jer se ona protivi Božjemu naumu s čovjekom, ona je grijeh, bezbožnost. Crkva je s velikom odvratnošću promatrala homoseksualni čin, a kamoli nekakav zajednički život homoseksualaca. Također je osuđivala i one tzv. mekušce (malakos, kinaidos) koji su uživali u luksuznom životu, kojima je bilo normalno da se „mekano” prepuštaju odnosima i s muškima i sa ženama. Isto je vrijedilo i za pedofiliju, tu uobičajenu praksu u grčko-rimskoj kulturi koju Crkva žestoko odbacuje. Ono što je zbunjivalo obraćene muškarce jest to da Pavao i Crkva proglašavaju bludnošću svaku spolnu aktivnost izvan braka. Budući da čovjekovo tijelo nije puko čovjekovo oruđe, prema kojemu se on može samovoljno odnositi, nego je ono istinski hram Duha Svetoga, onaj tko spolno opći svojim tijelom izvan braka, tj. izvan ljubavi i saveza vjernosti, taj je bludnik, on onečišćuje svoje tijelo. Kršćanski su muškarci očekivali da će moći i dalje spolno činiti što im je volja, da se pravila čednosti odnose samo na žene. A sada se događa prava seksualna revolucija i emancipacija žena: Crkva očekuje i od muškaraca da i oni žive čedno, da se klone svih izvanbračnih odnosa jer svi ti odnosi nisu ništa drugo doli porneia, bludnost. Crkva je time oslobodila žene od podređenoga položaja, tražeći iste norme življenja spolnosti za muškarce i za žene, za sve one koji vjeruju u Isusa Krista.

Crkva se žestoko obračunavala s takvim praksama, pritom slijedeći u cijelosti Sveto pismo kojim se suprotstavljala uobičajenim spolnim praksama grčko-rimske kulture. Tako sv. Bazilije propisuje petnaest godina izopćenja za one koji se prepuštaju preljubu, sodomiji, pederastiji i homoseksualnosti, a isto to čini i sv. Grgur iz Nise koji propisuje osamnaest godina. Imajući sve to u vidu, ponekad se pitam što se to dogodilo s današnjom Crkvom! Rekoh, više se ne usuđujemo govoriti o bludnosti ili nas čak i same zna snaći ono protiv čega smo se borili (pedofilija). Postalo je razumljivo ono što je sv. Pavlu i kršćanima bilo odvratno, a to je da homoseksualci žive zajedno, da ih moramo prihvaćati u njihovu zajedničkom životu, da ih trebamo čak i blagosloviti. Postali su nam također normalni predbračni spolni odnosi, a da ne spominjemo preljubi ili pak drugi ili treći „brak”, koji također moramo razumjeti i prihvatiti, jer se radi o tragediji čovjekova života, o pravu na ljubav, na spolnost itd.

Zastrašujuće: postalo nam je normalno ono što je za kršćansku vjeru bilo uvijek nenormalno, gnusno, što je jednom riječju, porneia. Vjernici koji to čine nisu ništa drugo doli bludnici. I nemojmo sada, ako smo kršćani, pozivati se na današnje vrijeme, na današnje zakone. Tu i danas vrijedi poruka sv. Ivana Zlatoustoga: „Nemojte mi spominjati one zakone koji vrijede za one koji su izvan vjere... Jer, na Posljednjem sudu tebe neće suditi ti zakoni, nego oni zakoni koje je Bog odredio.”

Izvor:
Svjetlo riječi