Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 09:39
Oduvijek su me fascinirale kuće, jednostavno, nastambe ljudi. Ne kao dokaz situiranosti, „sposobnosti“, kako to danas popularno kažu, baš suprotno od toga - potpuno sam „operirana“ od navedene bolesti posjedovanja zidova.

Osobno mislim da ljudi previše vremena ulažu u stjecanje i posjedovanje, ne samo pokretnina i nekretnina, već i ljudi, statusa, priznanja… Mislim na kuće u jednom širem kontekstu. Naime, život ljudi sastoji se od navika i ponavljanja istih radnji i obrazaca ponašanja. Tako smo vrlo skloni od točke A do točke B udaljenost prevaljivati istim, predvidivim putem. Ja, čovjek, upravo na taj način predvidiv, danima, mjesecima prolazim istim ulicama, ispred istih zgrada, kuća.

Kuće su mnogo osobnije, bahate i široke, malene i naherene, raspucane i s potpuno novom fasadom, same i pune… Baš one - same, prazne i napuštene posebno privlače moju pozornost. Ne mogu odoljeti a da ne provirim kroz razbijeni prozor, drhteći u iščekivanju da me netko uhvati za rame i vikne: „Što ti tu radiš?“ Srce mi lupa, u ušima ga čujem. I virim…

Virim u pokidane zaboravljene prljave zavjese koje vijore uvijek na krivu stranu, zgažene kutije na podu i uvijek neki prevrnuti stolac i prastare novine. Promatram odlijepljene i na krajevima ponovo zarolane zidne tapete kao znak da se sve vrti u krug… Bude tu i odjeće koju su ostavile nepoznate osobe iz samo njima znanih razloga i mnogo, mnogo propuha…

Razmišljam. O čemu? Koliko je truda, zalaganja i muke te nestrpljivog iščekivanja uložila osoba koja je birala, pa lijepila te iste tapete i kolike su ljudske sreće, ljubavi, rođenja, tuge, tragedije, razočarenja, muke i nade upile i zauvijek sačuvale…

Ljudi previše vremena ulažu u stjecanje i posjedovanje, ne samo pokretnina i nekretnina, već i ljudi, statusa, priznanja…

Kažu da stari predmeti isijavaju negativnu energiju jer zlo i negativno uglavnom prevlada. Nije ni čudo… Prođem tako pored iste kuće za dva, pet dana, mjeseci, nije bitno. Ishod je neminovan. Umre taj netko "zadnji", a ovi "sadašnji" uglavnom nezainteresirani za memlu iste građevne nesretnicu u početku iznajmljuju, kasnije im se ne da ni to i najčešće ju kupi netko zainteresiran samo za prostor na kojemu je izgrađena. Lokacija atraktivna, zarada sigurna, pa na mjestu malog nakrivljenog dvorišta nikne ružna kućetina sa barem 300 stanova, ma kako izgledalo nemoguće…Novac je bitan.

U međuvremenu? Vidim tako zgnječene one iste tapete na podu koje više nisu ni okomito već zajedno sa svim preostalim materijalnim svjedocima bivših života (zidanim, platnenim, drvenim i, ako je slučajno ostalo, staklenim) nekim moćnim, skupim strojem bivaju satrti, utisnuti u zemlju, zbijeni u što manju hrpu „smeća“.

I zastanem ponekad, pogledam i po tko zna koji put obećam sama sebi da baš nikad neću imati nastambu koja će ostati nakon mene, smetati nekome i biti, zajedno s ostacima mog života, pretvorena u smeće.

Izvor:
Svjetlo riječi