Kolumnist: Ante Vučković - Zapažanje na rubu
Objavljeno: 16. 05. 2022. 09:02

Religija, opijum za narod. Onima koji su trpjeli bol, poniženje, bolesti, nevolje, obećavala je nagradu u zagrobnom životu. U promjeni, čiji smo svjedoci, može biti obrnuto. Istinski opijum za ljude jest vjera u ništavilo poslije smrti. Golema je utjeha u tome što za naše svinjarije, padove, kukavičluke, ubojstva, nećemo biti suđeni. Ovako Czeslaw Milosz sažima promjenu našega svijeta u odnosu prema posljednjim stvarima. Posljednje su stvari zapravo prve. Po važnosti. One su temeljne. To su one stvari koje su na koncu odlučujuće. Kada se sve zbroji i oduzme, što će prevagnuti? Moje dobro ili moje zlo? Na koncu života ostaje krupno pitanje je li život imao smisla. Je li se isplatio? Kamo su me dovele moje odluke? Kakav sam čovjek postao? Što ostaje iza mene?

Bili smo uvjereni da se svatko treba susresti s ovim pitanjima i na njih dati odgovor. Tako nam se činilo dugo vremena. No, svijet se mijenja. Čini se da blijede pitanja o posljednjim stvarima. Štoviše, prevladava stav kako zadnjih stvari više niti nema. Nema konačnoga ishoda, nema zadnjega suda. Nitko neće na koncu vagati moja djela, misli i želje. Što je bilo prošlo je i više nema ničega jer neće biti mene. Moj svijet nestaje mojim odlaskom u ništavilo.

Bezbroj smo puta slušali ovu melodiju o ljudskoj konačnosti i smrtnosti. Ona dolazi iz vjere u ništavilo nakon života. Naravno da propovjednici ove vjere ne znaju što nas čeka iza smrti. Ne znaju zato jer ne mogu znati. No, njihova uvjerljivost u naše vrijeme nadmašuje uvjerljivost propovjednika vjere u život nakon života. Pozivaju se na znanost i iskustvo. Kao da bi znanost mogla probiti s onu stranu postojanja! Kao da znanost nije ljudska! I kao da bi nam se onostranost nudila kao dostupno iskustvo. Propovjednici ništavila niječu bilo kakav znak koji bi mogao ukazivati na nešto drugo. Rastaču ga znanjem i voljom. Njihova je vjera nepoljuljana. Milosz je provirio iza zavjese vjere u ništavilo. Ne bavi se pitanjima odakle im dokazi i kako su postali uvjereni da uistinu nema ničega. On traži čemu im služi njihova vjera. I otkriva da je ona u službi njihova sadašnjega života. Ako nema ničega nakon života, ako neće biti suda, onda je samo važno kako ću proći u ovom životu i kakvu ću sliku ostaviti pred sudom javnosti. Za svaki promašaj se možemo tješiti utjehom konačnoga ništavila.

Sokrat je davno odvagao ove dvije volje. Prvu koja hoće da ima života nakon smrti i drugu koja to neće. Njegov sud nam se dugo činio uvjerljivim. Ako smrću ne završava sve, onda će s one strane biti važno kako sam živio. Tko je uspio svoj život oblikovati krepostima s one će strane bolje proći. No, to nije sve. On već ovdje ima bolji život. Za Sokrata je neupitno da je život oblikovan krepostima bolji od života rastrgana strastima.

Upravo ovdje počinje suvremena vjera u ništavilo. Krepostan se život ne postiže lako. Potrebno je puno truda i rada na sebi. Puno je lakše postići neki uspjeh u poslu, karijeri, zaradi, posjedu. Nevjera se ne pokazuje kao zaključak uma koji je istraživao svijet, čovjeka i pitanje Božje opstojnosti pa došao do zaključka kako Boga nema. Ona se pokazuje kao volja da Boga nema. Nevjernik doduše kaže da nema Boga, ali on zapravo misli: ja neću da ga ima! Kad jednom donesem odluku da Boga nema, sva pitanja ishoda moga života postaju nevažna. Kada se uvjerim da na koncu svega neće biti nikakvoga suda niti ikoga tko bi bio vlastan prisiliti me da se osvrnem unatrag i pogledam kako je izgledao moj život, kao da sam se oslobodio suda i Suca i ušao u život u kojem prvu i zadnju riječ imam ja sam. Nitko neće suditi moje kukavičluke. Ni pred kime neću odgovarati za svoje zlobe. Nedvojbeno je da ovo može djelovati kao golemo oslobođenje. Nadasve zbog toga jer sam oslobođen bilo kojega suda izvan svoga suda. Odluka da nema ni Boga ni života nakon smrti je možda najvažnija životna odluka. Ona prožima sve. Na sličan način kako vjera u Boga prožima cijeli život vjernika. Pa ipak, pitanje kako stoji s posljednjim stvarima time nije odgovoreno. Još uvijek se možemo pitati: a što ako to nije tako i na koncu se ipak nađem pred Sucem?

Naše su obmane uvjerljive. Tješe. Mi ljudi se možemo tješiti obmanama i neistinama. Tko nepozornim životom upadne u neku ovisnost ili vrtlog strasti, tko nema ni volje ni snage oblikovati svoj život, lakše poseže za obmanom vjere u ništavilo, nego što ulazi u borbu protiv neuredna života. Pavao je ovo sažeo u jednostavnu rečenicu: Ako mrtvi ne uskršavaju, jedimo i pijmo jer sutra nam je umrijeti (1 Kor 15,32). Veliki dio suvremenoga hedonizma počiva na vjeri u ništavilo i njezinoj utjesi. Potrebno je hrabrosti, a nekada i nadljudske snage, milosti, kako bi se probilo kroz utjehu vjere u ništavilo i izložilo pitanjima o posljednjim stvarima.

Izvor:
Svjetlo riječi