Kolumnist: Pavo Filipović - Politički (ne)korektno
Objavljeno: 07. 09. 2018. 09:26
Protestantski pastor i teolog Dietrich Bonhoeffer, jedan od osnivača pokreta otpora zlu nacizma te na kraju i sam žrtva toga zla režima u logoru Flossenbürg, glupost je smatrao opasnijom od zla. Upozoravao je kako je potrebno više opreznosti pred glupanom negoli pred zlim čovjekom.

Bonhoeffer je tvrdio također kako smo protiv gluposti bespomoćni, dok protiv zla možemo prosvjedovati, možemo ga raskrinkati itd. Poslije Erazma Rotterdamskoga rijetko je tko kao Bonhoeffer ukazao na veliku opasnost gluposti i ljudske ludosti. No, time je on nesvjesno bagatelizirao zlo koje ostaje strašna stvarnost čovjeka. Može se reći kako još od spora Augustina iz Hipona i Jeronima Dalmatinca s britanskim monahom Pelagijem i Julijanom iz Aeclanuma ostaje aktualno pitanje je li čovjek bitno dobar, čestit, pošten ili je bitno zao, pokvaren, zloban. Augustin i Jeronim, kao i Crkva općenito, ustrajali su na posljednjemu i bili uvjereni kako nakon izvornoga grijeha čovjek više nije izvorno dobar, već zao. Ako bismo Augustinov stav prenaglasili poput Martina Luthera i Corneliusa Jansena, zapali bismo u neku vrstu antropološkoga pesimizma i došli do toga da svako ljudsko stremljenje, željenje, strast, oduševljenje i ambiciju proglasimo demonskima. Mislim međutim kako to nije opasnost naših dana. Opasnost našega vremena je više neka vrsta neopelagijanističkoga svjetonazorskog optimizma koji sve proglašava dobrim i moralno prihvatljivim. Stoga Martin Gerhard Reisenberg s određenom dozom sarkazma izjavljuje kako danas barem još u bajkama zlo ostaje ono što doista jest.

Ali, iz čega proizlazi ljudska zlobnost? Što utječe da čovjek postane pokvarenjak da mrzi, spletkari, podmeće nogu drugomu? Zašto on u određenim trenucima biva zao? Upravo nam tu bajke mogu biti od velike pomoći! Ne vjerujem da postoji netko tko nije čuo za bajku Snjeguljica i sedam patuljaka. Ta svjetski poznata bajka braće Grimm govori o jednoj kraljici koja je posjedovala čarobno ogledalo koje govori istinu. Svako malo bi narcisoidna kraljica dolazila pred svoje ogledalce i pitala ga: Ogledalce, ogledalce moje, najljepši na svijetu tko je? Odgovor je dugo vremena bio uvijek isti: Vi ste, kraljice, najljepši na Zemlji. I doista, kraljica bijaše veoma lijepa, ali nije mogla biti sretna pri pomisli da ima netko ljepši od nje pa je stoga svako malo zapitkivala ogledalo istine o svojoj ljepoti. Kako je međutim mala Snjeguljica izrasla u curetak i postajala sve ljepšom, nadmašila je kraljičinu ljepotu. Jednoga dana samodopadna kraljica dobije neočekivani odgovor od svoga ogledalca: Vi ste, kraljice, prelijepi, ali Snjeguljica je ljepša. Na tu izjavu kraljica pozeleni od zavisti. Od toga trenutka bila je spremna učiniti sve kako bi otrovala mladu i lijepu djevojku i na svako zlo djelo.

Zavist i njezini potomci

Sveto pismo i patristika naglašavaju dva temeljna Luciferova grijeha: oholost i zavist. Iz njih proizlazi sve drugo zlo kao iz kakva izvora. Nije li zavist bila uzrokom Abelove smrti, Jakovljeva progona, Josipove prodaje u ropstvo egipatsko, Herodovih spletkarenja i pokolja nevine dječice u Betlehemu i najzad i same smrti Kristove?! Zavidnik je uvijek sitna duša i kukavica. On u sebi samome nosi svjedočanstvo da je manji od onoga kojemu zavidi.

Velike ljude ova bolest ne dotiče. Nije zavidan tko posjeduje istinsku veličinu. On ne zavidi, već se njemu zavidi. Samo sitne duše mogu zavidjeti. Ako pse nahranimo, postaju nam kućni ljubimci. Nahranimo li lavove, oni postanu pitomiji. Zavidnik naprotiv postaje još bešćutniji i perfidniji što mu više dobročinstva iskazujemo, jer u njima nalazi još više razloga za svoju zavist. Svaki normalan čovjek ima u sebi zdravu težnju za samoostvarenjem, za postizanjem svojih životnih ciljeva, za uspjehom. Nitko normalan neće poželjeti biti bijednik, propalitet, neostvaren. Ipak, zavidnik podnosi samo posrnule egzistencije, a sve će učiniti da oni koji se još drže uspravno što prije padnu. Logika zavidne osobe najbolje je sažeta u paroli: Sve ću ti oprostiti samo uspjeh ne.

Srednji vijek je zavist prikazivao alegorijski kao ženu osušenu, nisku, blijedu, smrknutu, crnih usana, koja ispuhuje crni dim na nosnice, škripi zubima, sva podrhtava, jede zmije otrovnice i stanuje u kući u koju ne prodiru sunčeve zrake. Potresna slika psihologije mržnje kod zavidnika. Dominikanac fra Mattia Fasano u svojoj raspravi o sedam glavnih grijeha ističe kako zavist ima pet svojih izdanaka, potomaka. To su žalost poradi tuđega dobra, zluradost, ozloglašavanje, stvaranje podjela i mržnja. Ovo je pet temeljnih osobina zavidnika. Po tim osobinama ih se nedvosmisleno prepoznaje kao po raspoznajnome znaku.

Ništa čovjeka ne čini sličnijim đavlu od zavisti, jer on je zavidio Bogu od početka. Čovjeku đavao također zavidi na mogućnosti spasenja po Kristu. Budući da je mogućnost spasenja njemu uskraćena, a čovjeku još uvijek otvorena, on „osjeća” silnu žalost zbog tog našeg dobra. Zato i ne miruje dok ne uprlja dušu koja je u milosti Božjoj (Lorenzo Montecalvo), dok čovjeku ne ozloglasi ljepotu Božju kao Evi u Edenskome vrtu: Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednoga drveta u vrtu? Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog čovjeku da ga ne jede. No zavist je uvijek lukava i služi se lažima, spletkama, obmanama. Ona uvijek teži k upropaštavanju. Stoga neki povjesničari tvrde kako se Rimsko Carstvo raspalo poglavito zbog tri razloga: oholosti, nesloge i zavisti.

Jedna od temeljnih istina Svetoga pisma jest da je Bog ljubav. Ljubavi je pak svojstveno radovati se dobru drugoga kao svojem vlastitome kao i žalostiti se zlu bližnjih kao da se nama osobno događa. Iz toga jasno proizlazi kako je zavist grijeh protiv kreposti ljubavi, jer zavist se rastuži videći dobro drugih, a u zlu bližnjih, u njihovim mukama i nevoljama zlurado uživa. Ništa ne uspijeva zatrovati međuljudske odnose, u ljudske veze usaditi sumnjičavost, pokidati prijateljstva kao što to može zavist. Jer ona se hrani difamacijom. Uža joj je specijalizacija iznositi tuđe mane i grijehe na vidjelo, izmišljati zla i umanjivati dobra drugoga. Zavidnik želi kod drugih uvijek izazvati negativnu sliku, mržnju i prezir osobe o kojoj govori.

Bosanska bolest?

Od Nietzschea su zloba i mržnja na cijeni. Taj filozof nihilizma nazivao ih je prigodom da se zadobije duha i postane profinjen. Volja za naškoditi drugome, perfidno varati, vješto obmanjivati, lukavo manipulirati, zlurado mrziti postaju u naše vrijeme sve više poželjne stvari. U Bosni se zavist poglavito iskazuje kroz ovu zluradu mržnju. U Andrićevu djelu Pismo iz 1920. piše da „u zemlji kao što je sadašnja Bosna, onaj koji ne ume, ili, što je još više i teže, onaj koji svesno neće da mrzi, uvek je pomalo tuđin i izrod, a često i mučenik”. Židov Maks Levenfeld, Andrićev prijatelj iz djetinjstva, nazvao je takvu mržnju „bosanskom bolešću”. Na Andrićev upit zašto odlazi iz Bosne Maks odgovara: „A kad bih ipak morao jednom riječju da kažem šta je to što me goni iz Bosne, ja bih rekao: mržnja.” Levenfeld u pismu Andriću stavlja i jednu neobičnu rečenicu: „Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.”

Razmišljajući o ovoj Levenfeldovoj rečenici i prisjetio sam se jedne izreke iz turskoga doba, ako se ne varam iz sutješkoga kraja: Čuvaj se turske globe i fratarske zlobe! Čudno to zvuči. Sablažnjivo! Osobito kada se povezuje s fratrima, kojima je sveti Franjo Asiški za životni moto oporučio: mir i dobro!

Ali ima u tome i dosta istine, jer su osobito duhovna lica najsposobnija za zavist i zluradost, zlobu i mržnju koji iz nje proizlaze. Nisu li upravo duhovne osobe – farizeji i saduceji, književnici i pismoznanci – Isusu svako malo postavljali zamku, gledali da ga na riječi uhvate, difamirali ga među narodom!? Navlastita karakteristika svake vjerske zajednice imala bi biti ljubav. Svjedočanstvo ljubavi najveće je svjedočanstvo za Boga. Ništa se međutim ljubavi ne protivi kao zavist. Zato je Zli obilato i sije upravo u vjerske zajednice, da se glavni dio njihove vjere ... troši u toj mržnji (Maks Levenfeld).

Bio čovjek laik ili klerik, fratar ili pripadnik koje druge vjerske zajednice, treba uvijek gledati da nam se život ne istroši u mržnji. Trebamo se čuvati zavisti, zluradosti i „fratarske zlobe”!

Izvor:
Svjetlo riječi