Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 21. 08. 2019. 09:43
Čini se kao da se (u vrtu) brežuljci smiju i da je sve oko njih razigrano: tko gleda ta mjesta, nikad mu dosta i nikako se zasititi. S pravom se sva ta mjesta mogu shvatiti i nazvati rajem, s čijom se ljepotom i radošću ništa u ovom svijetu ne može usporediti.

Bog smješta čovjeka u raj koji je prikazan slikom vrta. Bog hoda vrtom, Bog se raduje čovjeku, „zaručnici”, kao zatvorenomu vrtu. Bog u Isusu Kristu pati u Getsemanskom vrtu, on se u uskrslom Isusu Kristu pojavljuje kao vrtlar koji donosi novi vrt, raj čovjeku koji vjeruje. U jednom milanskom vrtu Augustin čuje glas: „Uzmi i čitaj!” i doživljava obraćenje... Vrt je utisnut u duh kršćanskoga, europskoga čovjeka, on je utisnut i u dušu istočnjačkoga čovjeka, odakle je umjetnost vrta, „raja”, i došla k nama, u Europu. Ovdje nas zanima što vrt simbolički znači za čovjeka i što bi današnji čovjek trebao naučiti od vrta.

Kao prvo, možda ponajbolji opis ideje vrta donosi renesansni pisac Bruni: „Čini se kao da se (u vrtu) brežuljci smiju i da je sve oko njih razigrano: tko gleda ta mjesta, nikad mu dosta i nikako se zasititi. S pravom se sva ta mjesta mogu shvatiti i nazvati rajem, s čijom se ljepotom i radošću ništa u ovom svijetu ne može usporediti.” Vrt bi se, dakle, mogao nazvati nasmijanim svijetom, svijetom koji je pretvoren u igru, ljepotu i radost. Naime, čovjek je stvorenje smješteno u ovaj svijet i može živjeti dostojanstvo stvorenja samo ako je svijet ispunjen Božjom slavom, ako je nasmijan, razigran, lijep i radostan. Zato su sve religije od početka pretvarale određena mjesta u „vrt”, u sveto mjesto posebne Božje prisutnosti, u mjesto ljepote i smijeha koje je nedostupno čovjekovu grabežljivom duhu. I kršćanstvo je, osobito u monaškoj i redovničkoj tradiciji, svagdje širilo kulturu vrta, klaustra, uređena prostora. Svaki je samostan morao imati vrt koji je izricao, podsjećao i poticao monaha, redovnika, da svoju dušu, a još više svoje tijelo, prostor (ćeliju) pretvori u vrt, u raj, u Božju prisutnost. Nažalost, čovjek, osobito muškarac, stalno je u napasti da se izdvoji iz svijeta, da pretvara ovaj svijet u mjesto žalosti, praznine, ružnoće, da se bavi ovim svijetom samo ukoliko služi njegovim interesima. Čovjek je postao bestjelesnim, virtualnim, pustoši sve oko sebe. Dovoljno je pogledati mnoge zapuštene okućnice, ili pak samostane bez ili sa zapuštenim vrtovima.

Kao drugo, vrt je također simbol života. Boraveći u vrtu, čovjek saznaje što je život. A život potrebuje umiranja, nestanak. Ako zrno ne umre, nema života. Ako nema uništenja, nema plodnosti. Bez smrti, nema uskrsnuća – kazuje nam svaki vrt. Vrt nam govori kako život nastaje i opstaje zahvaljujući drugomu. Nema plodnih cvjetova bez insekata, nema insekata bez cvjetova, stabala bez zemlje, zemlje bez vode. Sve živi od drugoga i za drugoga. U život je tako utkana logika sebedarja i žrtve. Stoga, tko boravi u vrtu, tko njeguje vrt, postaje životan, on sam postaje „vrt” koji živi svoj život na životan način: u poveznici s drugima, od drugoga, za drugoga. No, vrt nam kazuje da je život potrebit i izvanjskoga zahvata, „vrtlara” koji će njegovati život, čuvati ga od napasnika („zmije” i „lisice” u vrtu), oblikovati (i obrezivati!), usmjeravati ga. Život, da bi bio punina, zahtijeva nešto izvanjsko, zahtijeva vrtlara. I tu također možemo puno naučiti od „vrta”, stvarajući, njegujući i boraveći u vrtu. Jer, u nama stalno postoji velika opasnost da tražimo život, životnost na pogrešan način. Nešto, netko u nama ili izvan nas („zmija”) kazuje nam da je punina života život od sebe i za sebe, da možemo biti životni bez izvanjske njege, bez izvanjskoga, bez njege i zahvata.

Kao treće, istinska misao, istinska filozofija, istinska teologija oduvijek je bila vrtna misao. Filozofija se pojavila, bila je najbolja u vrtu, u prirodi, u „kolibi”, teologija je izrasla iz uskrsnoga vrta, razvijala se i crpila svoju snagu također iz vrta, iz klaustra, iz molitve. Istinska misao vrtna je misao, jer je to misao koja nastaje iz konkretnoga, od drugoga. Istinska misao jest ono što sv. Hildegarda naziva viriditas. A to je misao koja je životna, živa, plodna. Rekao bih, na tom tragu, da je istinska misao uvijek ženska misao, treba ženski vrt – utrobu, stvarnu ženu (Bog i Marijina utroba), utrobu ove zemlje, ovoga života. Istinska misao također je tamna, nalikuje tamnoj zemlji, ona je grobna, pozemljarska poput Antigone i Krista. Istinska misao može i treba biti samo „disciplina”, jasna, svijetla, duboka i moćna, može poput vrta zasjati u svojoj ljepoti ako sama nalikuje logici vrta. U suprotnom, misao je muška, apstraktna, školska, dosadna, sterilna. Čak može biti savršeno razumski i vjernički ispravna, ali budući da nije vrtna, da nije začeta iz ženske utrobe, iz zemlje, iz konkretnoga, ona je isprazna, hladnjikava i beživotna misao. Ona oko sebe širi dah smrti, a ne života. Ah, zar nije misao danas upravo takva? Nije li nestalo misli, nije li mišljenje postalo bijedno i oskudno baš zato što je napustilo vrt i preselilo se u školske klupe, u kojima je sve postalo muško, apstraktno, „školsko”, medijsko, projektno mišljenje? Nestanak vrta s obzorja jest kraj mišljenja, kraj teologije, kraj filozofije i kraj ljudskoga...

Zato nema raja, nema rajskoga života, nema istinske, rajske misli, nema rađanja istinske riječi na zemlji bez vrta, bez zatvorena vrta (Pj 4, 12), bez Ruže... Dobro je to sve vidio Dante kojemu Beatrica kazuje: „Tamo je ruža gdje božanska riječ je postala tijelom; tamo lijeri svijete u čiji miris dobar put se steče.” Zato, pođimo u vrt i postanimo vrtni...

Izvor:
Svjetlo riječi