Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 25. 04. 2017. 12:41
Postoje ljudi koji vole imati stvari koje imaju statusnu simboličnost: vole se odijevati u markiranu odjeću, nositi markirane naočale, cipele, satove, voziti statusne automobile ili džipove koji danas počinju također sve više simbolizirati statusnu moć muškarca. To imanje statusnih stvari za njih ima svrhu da se pred drugima prikažu i dokažu moćnima.

To se često događa i u samoj Crk­vi, napose među onima koji bi trebali prednjačiti u posvećenosti duhovnomu, a to su biskupi, svećenici i redovnici. Posve je smiješno i vrijedno prijezira kada ti isti imaju statusne stvari te sebe i druge zavaravaju, tvrdeći kako su oni "nenavezani", kako im je to "sve što imaju". Vrijedna je prijezira takva argumentacija jer da su "nenavezani" na te statusne stvari, ne bi ih ni imali! Umjesto da se posvete duhu, oni imaju statusne stvari kojima potvrđuju svoju ovisnost o zemaljskom, volju za moći pred drugima. Netko će reći da postoje i skuplje stvari koje se mogu nabaviti od tih statusnih stvari. No, skuplje stvari ne znače ujedno status, moć. Onaj tko kupuje i želi imati statusne stvari, vođen je tim užitkom i željom da sebe prikaže pred drugima moćnim, zemaljski potpuno ostvarenim! Po uglednim stvarima želi se postići ugled, biti u-gledan.

No, postoje i ljudi koji vole luksuz i luksuzne stvari. Njemački filozof Lambert Wiesing u svojoj knjizi Luksuz posvetio se upravo promišljanju luksuza. Za razliku od statusnih stvari, luksuzne stvari nemaju ulogu dokazivanja pred drugima. Luksuzne stvari nisu stvari koje dobro funkcioniraju, koje su "udobne", koje se korisno mogu uporabljivati, nego one stvari koje posjedujemo onkraj svake funkcionalizacije, udobnosti, uporabe, koje imamo samo zato što su u svojoj raskoši vrijedne, zbog njih samih, primjerice antikni sat ili namještaj. Wiesing daje pozitivnu vrijednost luksuzu i ljudima luksuza. Budući da je luksuz raskoš, tj. izriče imanje stvari onkraj njihova instrumentaliziranja, svrhovitosti, on se protivi današnjoj instrumentalnoj racionalnosti koja sve podređuje svrhama, koristi, računici. Luksuz je u svojoj iracionalnoj pretjeranosti imanja stvari zbog njih samih, neka vrsta pružanja otpora današnjemu društvu praktičnosti, korektnosti, način oslobađanja od "robovanja svrhama". Njemački filozof zaključuje da luksuz omogućuje čovjeku doživljavanje samoga sebe, egzistencijalno sebeuživanje i osjećaj autonomije u vremenu heteronomije. Drugim riječima, krajnja "svrha" imanja luksuznih stvari jest sloboda i autonomija. No, Wiesingova argumentacija nije prihvatljiva. Naime, luksuz se samo naizgled razlikuje od instrumentalne racionalnosti, a to je ophođenje prema stvarima. Ali, ono što im je zajedničko jest da obje stvarnosti stavljaju u središte čovjekov ego: dok u instrumentalnoj racionalnosti ego "koristi" stvari kako bi postigao svoje interese, u iracionalnosti, ekscesivnosti pak luksuza ego "posjeduje" stvari zbog sebedoživljaja. Stoga se luksuz u svojoj biti ne razlikuje od navedenoga ugleda, imanja statusnih stvari. Sebeljublje ovdje, sebeljublje ondje.

Današnjemu se društvu sebeljublja, instrumentalne racionalnosti, pragmatizma, računice, korektnosti, ropstva svrhama ne treba suprotstavljati luksuzom, nego borbom protiv sebeljublja, mrtvljenjem ega, izvlačenjem, nadilaženjem ega prema drugomu: u iskustvu lijepoga, gdje lijepo pruža osjećaj slobode, bez posjedovanja toga istog lijepog; u kontemplaciji, liturgiji, adoraciji gdje ego biva izvučen iz sebe i uvučen u ono što ga nadilazi, što se ne da podrediti njegovu sebeuživanju, kao ni njegovim svrhama, interesima; u raskoši (crk­va, liturgija) koja se ne želi imati zbog sebe i koja ničemu ne koristi, nego služi Bogu i drugima. Naposljetku, u ljubavi prema Bogu, gdje čovjek posjeduje Boga, ali, kako piše sv. Toma Akvinski, samo tako što istodobno i Bog njega posjeduje. Jer, u ljubavi ego postaje zaposjednuti ego, ima drugoga tako što sebe nema. Eto nam načina pružanja otpora sebeljublju u prestižu, luksuzu i instrumentalnoj racionalnosti: biti posjedovan Bogom i posjedovati Boga, biti Božja baština (Ps 33,12) i imati Boga za baštinu (Ps 73,26), imati drugoga tako što drugi mene ima.

Izvor:
Svjetlo riječi